Nomen est omen


           
ANALIZE  Dragan Stojković Objavljeno: 29. 08. 2023.

Power to the People

ili tajna veza između Džona Lenona i Bože Grujovića

Između moći i nemoći

U davna vremena, pre više od pola stoleća, na BITEF-u 1971. izvedena je predstava DO IT teatarske grupe Pip Simonsa iz Velike Britanije. Iako sam bio klinac da bih se probio do gledališta, do mene je (Bilten „Bitefa”) doprla jedna rečenica izgovorena u lice publici „Vi ste mazohisti iz srednje klase koji intelektualnom gimnastikom skrivaju svoju nemoć!” Bila je to veoma subverzivna poruka za domaće prilike iako se predstava bavila tada aktuelnim društvenim temama u kapitalističkim društvima. Još tad su oni beogradskoj publici poručili: „Izveli ste Revoluciju, a ostali ste isti…” U međuvremenu, raspala se država, srušen je sistem, teme iz ondašnjih kapitalističkih društava postale su i naša stvarnost. Odnos vlasti prema građanima, oblici i raspodela moći, nasilje vlasti i u ime vlasti koje se krije iza nacije, države, vere (svetosavlja) naša su stvarnost. Iza nas su bratoubilački ratovi i razaranja, kriminalizacija društva, razni oblici javnog nasilja, od navijačkih grupa do porodičnog nasilja, živimo u stalnoj napetosti mogućih sukoba, pojedinačnih eksplozija masovnih ubistava, pretnji novim ratovima.

Poslednja utopija

Kao reakcija na Makartijevu antikomunističku inkviziciju u SAD početkom i sredinom pedesetih došlo je do stasavanja nove i buntovne generacije. Nalazeći puteve oslobađanja pre svega kroz bitničku poeziju i muziku rock&rolla, otvorene su i teme preispitivanja položaja pojedinca u društvu. Futurističke, preteće vizije Orvelove 1984. su počele da se naziru u stvarnom životu i dobijaju konkretne društvene oblike. Društvo materijalnog obilja i potrošačke ideologije pokazalo je i svoju drugu stranu medalje – teško nasleđe rasnih i klasnih protivurečnosti više nisu mogli da se održavaju u postojećem konzervativnom poretku. Nezadovoljstvo je izbilo na javnu scenu protestima i pobunom studenata zbog rata u Vijetnamu sredinom šezdesetih godina. Pokret se razvijao od mirovnih zahteva protiv regrutacije, kroz umetnost muziku, rock&pop kulturu pre svega, sa alternativnim Hippy pokretom. Studentski protesti su izazvali brutalnu reakciju moćne države koja je primenila nasilje ne samo na svetskoj sceni, u Vijetnamskom ratu, nego i prema svojim neposlušnim građanima, u nasilnom gušenju studentske pobune na Kolumbija univerzitetu. Pokret otpora je dobio globalni karakter, kulminirao je studentskom pobunom u Evropi 1968, dogodio se i u Jugoslaviji, kao jedinoj liberalnoj varijanti socijalističkih sistema, a zahvatio je i studente u Japanu.

Iz tih vremena ostaće kao trajna vrednost, i poruka (danas potpuno marginalizovana) pesme Džona Lenona POWER TO THE PEOPLE (1971)1, koja je mnogo više od mirovnih zahteva tipa pesme GIVE PEACE A CHANCE iz kultnog filma „O jagodama i krvi“ (The Strawberry Statement, 1970).

Pola veka posle te decenije pobune i nade, imamo porazne rezultate višedecenijske vladavine nekontrolisane moći države, nasilja, stradanja i žrtava (Čile, Argentina, Irak, Jugoslavija, Sirija…), zavladala su druga vremena. Istina, u većim evropskim gradovima žive su još uvek Prvomajske povorke i masovni ulični sukobi izazvani raznim nepopularnim potezima vlasti. Ciklično se i u postjugoslovenskoj Srbiji ispune ulice i trgovi sa zahtevima za promenu režima, ali sa, do sada, skoro nikakvim učinkom. Sistem, država, vlast, demonstrira svoju moć i ne pokazuje znake razumevanja za potrebe društva. Ulične demonstracije i sukobi sa policijom tokom XIX veka, i do početka Hladnog rata, i u jednom kratkom period Evrokomunizma, bili su tesno vezani sa sindikalnim pokretom i Generalnim štrajkovima. U tome se sigurno kriju i razlozi današnjih neuspeha i promenjenog karaktera protesta. Emancipatorske Vizije Promena Sistema su se istopile u masovnoj industriji svih vidova zabave. Lokalne pobune ne dovode u pitanje Sisteme, svode se na zadovoljavanje parcijalnih zahteva, zbog procenata poskupljenja… pa i sami postaju jedna vrsta hepeninga.

Studentske pobune iz šezdesetih/sedamdesetih i pored svog globalnog karaktera, i pored (verbalnih) pokušaja radikalne kritike svega postojećeg, ipak nisu mogle muzikom, alternativnom kulturom, da promene društvene sisteme i pobede političare koji su se nasuprot cveću i performansima služili pendrecima, suzavcem, vodenim topovima. Brutalna sila je bila jača od nenasilja, i pored Isusovskih propovedi ljubavi, istorijskih iskustava Gandija, ili „plišanih revolucija“ koje su smenile ionako trulu vlast. Može se i dokazivati teza kako je cela ta buntovna priča pobeđena mekanom moći tržišta, komercijalizacije, korupcije, pacifikovana i pretvorena u biznis, u sastavni deo sistema, kao legalizovan oblik „slobode izražavanja, performansa, šetnji sa transparentima, ukras demokratije. „Samo vi šetajte, i galamite ne možete nam ništa“ osmehuju se cinično stratezi, čuvari sistema. Čak će, da bi zadovoljili masu i učvrstili Sistem i vlast, i žrtvovati neke političare, pojedince ili garniture, pa čak i partije na vlasti, da bi ih zamenili drugim.

Umesto prepoznavanja i opisivanja raznih oblika moći, u središte pažnje treba staviti prepoznavanje oblika i uzroka NEMOĆI da se društvo i građani zaštite od nasilja – da se nasilje države stavi pod kontrolu društva. Kontrolu Društva, jer, očigledno je da Država ne samo da nije u stanju da obuzda nasilje, nego ga često i proizvodi.

Volja za podaništvom

O pojmu moći može se, dakle, govoriti i sa pozitivnim i sa negativnim predznakom. Na jednoj strani je moć države, a na drugoj strani zahtev da narod dobije moć. Dalje, može se govoriti, u pozitivnom smislu, o moći znanja, nauke, ljubavi, moći javnog mnjenja… isto kao i moći kapitala koji kontroliše državu i njene stubove – vojsku, policiju tajne službe… ali to nas opet vodi na put beskrajnih teoretskih razgovora, i otkrivanja već ovejane suštine.

Zbog toga, umesto prepoznavanja i opisivanja raznih oblika moći, u središte pažnje treba staviti prepoznavanje oblika i uzroka NEMOĆI da se društvo i građani zaštite od nasilja – da se nasilje države stavi pod kontrolu društva. Kontrolu Društva, jer, očigledno je da Država ne samo da nije u stanju da obuzda nasilje, nego ga često i proizvodi. Zvanična neoliberalna ideologija je po rečima Margaret Tačer, proglasila Društvo kao nepotrebno, ometajuće – a posledica je upravo to da pojedinac, kako jedinka, nije više u stanju da utiče na svet oko sebe.

Događa se i jedan društveni fenomen u tom odnosu države-vlasti i pojedinca koji održava postojeće stanje. U pitanju je svesno odricanje pojedinaca od prava na društvenu moć i prepuštanje državi da vlada u ime kolektiva, u ime Države, Nacije i Crkve. Dakle, umesto volje za moć javnog mnjenja, slobodnog kritičkog mišljenja, javlja se Volja za podaništvom, sa bezgraničnom verom u Naciju, Vođu, u Partiju, u Crkvu, u volju Božiju … Jedinstvo u poslušnosti na osnovama nacije i vere. Jedan savremeni (a već viđeni) oblik fašizma.

Nemoć nasilja

Drugi, ne manje važan pojavni oblik i posledica nemoći jeste upravo nasilje. Nasilje kao kompenzacija sa frustraciju marginalizacije i neostvarenost jedinki koje su izgubile ličnost. Kao razbijeno ogledalo koje je rasuto u bezbroj fraktala – svaki od tih delića ima svest o sebi, ali su veze pokidane. Nasilje je najbolja i najtraženija roba filmske produkcije, medijskih sadržaja, a u kulturi, pogotovo onoj buntovnoj, kulturi mladih, umesto poruka dece cveća GIVE PEACE THE CHANCE, reakcija na nemoć se razvijala od Punka do Heavy metala, žestinom i agresivnošću, do brutalnosti jednog Rammsteina. Zanimljivo je da frontmen ove grupe poriče desničarsku orijentaciju, insistira na levičarskom opredeljenju pesmom „Links 2 3 4“. Kao da se ogromna većina nemačkih radnika i komunista nije svrstala pod Hitlerovu nacional-socijalističku zastavu (NSDAP).

U nedostatku realno ostvarive moći građana u odnosu na Državu pojavio se i čitav jedan žanr distopijske i fantastične umetnosti sa glavnom temom borbe Dobra i Zla, u predistorijskom vremenu, ili post distopijskom vremenu od Mad Maxa do Gospodara prstenova, Hary Potera i Borbe prestola gde se borba protiv zla vodi magijskim sredstvima, a čarobnjaci su vlasnici moći. I, sve se složilo: producenti trljaju ruke zbog ogromnih zarada, a publika opijena prividima uz pivo i buku gasi unutrašnje vatre nezadovoljstva.

Najnovije nasilje na ulicama Pariza i francuskih gradova, koje se godinama ponavlja raznim povodima, i često dobija razmere uličnog rata, samo je izraz nemoći društva da probleme rešava sa Idejom koja bi bila emancipatorska i ujedinjujuća. Takva politička ideja do sad nije kristalizovana, stare su odbačene i nisu nadograđene – zbog toga se sukob nasilja pobune i nasilja zavođenja reda završava bez rezultata, i s vremena na vreme obnavlja.

Zakon, moć i nasilje

Rimska poslovica Vim vi repellere licet (Dopušteno je silu odbiti silom) ukazuje na legitimet upotrebe nasilja, da bi se od nasilja odbranilo, ali i da samoodbrana može biti i ofanzivna, da je legitimno nasilno oduzimanje vlasti poretku koji je zloupotrebio svoju moć i proizveo nasilje nad društvom i građanima.

Kad država ne koristi svoju moć da sprovodi Zakone koji sprečavaju nasilje dužnost je građana da ustanu u odbranu Zakona. Ili, ako oni ne postoje, da ih donose. Ili, ako su zakoni, propisi i uredbe u službi nasilja, da ih ukidaju.

Kad se može sa punim opravdanjem prekoračiti ta crvena, etička linija dozvoljene upotrebe sile, i sprovođenja nasilja nad nasiljem? Pre svega, za taj čin se ne traži dozvola, on se sam događa kad dođe vreme „pucanja čira” i neodrživosti stanja nasilja. Uslov je postojanje ugrožene, ponižene mase, i svesne, kritičke organizacije koja zna šta hoće, spremne na žrtve, rukovođene jasnim vizijama i konkretnim ciljevima.

Kad država ne koristi svoju moć da sprovodi Zakone koji sprečavaju nasilje dužnost je građana da ustanu u odbranu Zakona. Ili, ako oni ne postoje, da ih donose. Ili, ako su zakoni, propisi i uredbe u službi nasilja, da ih ukidaju.

Razgovor o moći i nasilju nepotpun je bez uvođenja teme Zakona u raspravu. U novijoj istoriji Srbije upravo je to bila početna tačka koja je mogla biti temeljna za obnovu države i izgradnju modernog društva. Ali, nije se desilo, pa posledice trpimo i dan danas.

Dogodilo se to 1805. godine, kad je Teodor Filipović (Božidar Grujović) iz Rume, doktor pravnih nauka u Ugarskoj, i predavač istorije evropskog prava na univerzitetu u Harkovu, došao u pomoć Karađorđevim ustanicima i prihvatio se da bude sekretar Praviteljstvujuščeg sovjeta. U nameri da se nova vlast utemelji na jednom konstitutivnom pravnom dokumentu, napisao je „Slovo o slobodi“, kao nacrt za osnovne postavke prvog Ustava. Naravno, to kod Karađorđa, u tim okolnostima, nije moglo da prođe, ali je ostalo sačuvano i objavljeno u prvom izdanju Memoara prote Mateje Nenadovića, koje je priredio i štampao njegov sin Ljubomir, 1867. godine. Pisao je Boža Grujović:

Zakon je volja vilajetska, koja vilajetu celom i svakom dobro zapoveda a zlo zapreščava. Prvi dakle gospodar i sudija u vilajetu jest zakon. Pod zakonom moradu i gospodari, poglavari i sovjet praviteljstvujušči (obšča kancelarija) i svjaščenstvo, i voinstvo, i sav narod biti; i to pod jednim i tim istim zakonom.

Gdi je dobra konstitucija, to jest gdi je dobro ustanovlenije zakona, i gdi je dobro uređena vlast pod zakonom, tu je sloboda, tu je voljnost, a gdi jedan ili više po svojoj volji zapovedaju, zakon ne slušaju, no ono što hoće čine; tu je umreo vilajet, tu nema slobode, nema sigurnosti, nema dobra, već je onde pustailuk i ajdukluk samo pod drugim imenom.

Zahtev da se „Narodu da moć” naslutio je glavno pitanje savremenog globalnog društva – pitanje koncentracije moći koja proizilazi iz koncentracije bogatstva.

Ono što je kuriozitet u ovom slučaju jeste da „Slovo o slobodi” nije objavljeno ni u jednom od narednih 17 izdanja protinih Memoara, do dana današnjeg, a da se Božidar Grujović u udžbeniku istorije za III razred gimnazije (autor R. Ljušić) pominje samo u jednoj rečenici, kao prečanin koji je pomagao ustanak, bez pominjanja titule doktora pravnih nauka, i bez navođenja bar citata iz „Slova o slobodi”. Preko sto generacija mladih ljudi u srbijanskom društvu kroz školski sistem nije imalo priliku da se sa „Slovom o slobodi” i njegovim smislom upozna, i da te pouke usvoji i ugradi u kulturni obrazac. U tom neznanju (između ostalog) treba tražiti dubinske razloge stanja u kojem je društvo danas.

Zahtev da se „Narodu da moć” naslutio je glavno pitanje savremenog globalnog društva – pitanje koncentracije moći koja proizilazi iz koncentracije bogatstva. Bio je to spontani, intuitivni zahtev za demokratizacijom, spuštanjem i raspodelom društvene moći među građane, primenom Zakona koji je nepotkupljiv, bez obzira na nečije lično bogatstvo i poziciju u upravljačkom sistemu. Decentralizacija državne uprave, razvlašćivanje Centara moći i građanska Samouprava jeste prevod značenja i sadržaja tog zahteva POWER TO THE PEOPLE.

Posledica nemoći društva da se zakonima zaštiti jeste nasilje, upravo onako kako ga opisuje Boža Grujović – pustailuk i ajdukluk, koji sprovodi nekontrolisana država ili vlastodržac, ali i nezadovoljne mase. Sve ono što se pred našim očima odvija danas kad su nekontrolisana moć i nasilje postali naša svakodnevica.

Ideje koje su inspirisale mladog Teodora Filipovića krajem XVIII veka, u zabačenoj, pobunjenoj provinciji Osmanskog carstva, bile su u to vreme najprogresivnije političke ideje Novog sveta, nastale iz emancipatorskog pokreta Prosvetiteljstva. U tome se krije tajna veza između Bože Grujovića i Džona Lenona – zahteva za vladavinom pravednih zakona koja daje moć narodu da brani Slobodu i sprečava nasilje.

Današnje generacije mladih, protestvujuščih i buntovnih, morale bi da obnove ove lekcije iz prošlosti i da ova saznanja uvrste u agendu svojih zahteva. Bez toga, uzalud se nadaju. Nastaviće se dance macabre Kurte i Murte.

1 https://www.youtube.com/watch?v=RtvlBS4PMF0

https://www.youtube.com/watch?v=JFzF2HbPl9I

Tekst je objavljen i u štampanom broju Biltena STANAR 18&19.

Podeli ovaj članak:


Najnoviji članci



Ono što je za početak potrebno reći je da trenutno u Srbiji postoje masovna dešavanja – blokade univerziteta, srednjih i osnovnih škola, saobraćajnica, obustava rada prosvetnih […]

Podeli ovaj članak:
Objavljeno: 07. 02. 2025.


Hajde da zamislimo da neko svoj politički tekst nazove „Šta da se traži?“. Ne bi li to bilo smešno i grozno, i bez Lenjinovog „Šta da […]

Podeli ovaj članak:
Objavljeno: 05. 02. 2025.


GKPPogledajte ostale tekstove autora: GKPPodeli ovaj članak:

Podeli ovaj članak:
Objavljeno: 23. 01. 2025.


Umesto novogodišnjih lampiona, jednu fasadu najprometnije beogradske pešačke ulice krasi veliki transparent sa ispisanim rečima BLOKADA i FLU. Na njemu centralno mesto zauzima naslikan veliki crveni […]

Podeli ovaj članak:
Objavljeno: 23. 12. 2024.
   
   

Prijavi se i budi prvi koji ćeš
pročitati novi članak



© 2022 BiltenSTANAR

Uredništvo biltena

Grupa za konceptualnu politiku
Bulevar Kralja Petra I 21, Novi Sad
tel: +381 (0)21 6333 013
konceptualnapolitika@gmail.com
www.gkp.org.rs
www.biltenstanar.rs



© 2022 BiltenSTANAR
Vrati se na vrh