Restauracija zločinom

Političko raspoloženje, dijagnoza i uvreda
Slobodanovim slikama možda nisu potrebne reči. Nama, koji ih gledamo, one nedostaju i delimo ih čim ih se dokopamo. Kako koju izustimo želimo je poslati drugome, što stvara seriju posrednika. Posrednici su, kako kaže Delez, od suštinske važnosti: „Potrebni su mi posrednici kako bih se izrazio i oni se nikada ne izražavaju bez mene: uvek radite u grupi, čak i kada izgleda da ste sami.“ (Pregovori)
To znači da, ako i ne nedostaju slikama, Slobodanu naše reči mogu nešto značiti. Mogu i ne moraju, što nas dovodi pred pitanje značenja koje je u ovom kontekstu i pitanje značaja. Zbog čega bi naše reči uopšte bile važne Slobodanu i, obrnuto, zašto bi nama njegove slike bilo šta značile – zašto bi bile značajne ili važne? No biti značajan ili važan, relevantan, nije jedino značenje značaja. Tu je i smisao značaja koji se pragmatički može izraziti pitanjem: čemu služe i šta izazivaju ili pokreću Slobodanove slike?
A-označiteljska semiologija, pa je to onda semiotika, mogla bi poslužiti kao alat kojim bi se razumelo reagovanje na znakove koje nije nužno interpretativno. Međutim, ulog čitavog biltena je politička intervencija. Stanarom mi postavljamo politička pitanja pred ljude, a slikama nas Slobodan stavlja pred umetnost kojom on participira u našoj akciji. Dakako, postoje ljudi koji misle da je čitav Stanar i rad Grupe za konceptualnu politiku jedna umetnička intervencija i mi smo u tome videli nevolju. Najpre kao nevoljkost da nas se prizna kao političke subjekte, a onda i našu nelagodu zbog časti koja nam se ukazuje. Pisali smo već o tome, ali da ponovimo i čitaocima NIN-a uz koji su dobili ovaj broj našeg glasila: Proglašenje umetnikom može biti doživljeno kao znak simboličkog nasilja i diskvalifikacije kada iza namere proglašenog ne stoji intencionalno-estetski akt ili namera da se umetnikom i bude.
Čitava stvar sa kolažima, koje radno nazivamo ilustracijama, počela je sa Stanarom Romana Polanskog, koji je prvi ušao u Slobodanove slike i sa njima u naš prostor, u prostorije Grupe za konceptualnu politiku. Bilo je to vreme kada smo se osećali kao Trelkovski, kome je namenjena sudbina svakog stanara koji ulazi u stan iz kog je počinjeno samoubistvo: defenestracija kao jedini izlaz iz paranoične situacije u koju nas je gurala i pokušala smestiti novosadska vlast, a ova se proteže i na opoziciono-aktivističku scenu i medije koji bi trebalo da su slobodni i kritički. No budući da smo u prizemlju u Pariske komune 42, a ne u ulici Kale 39, nastavili smo sa radom i montažama kojima izražavamo svoja osećanja, misli i namere.
Kosovski Stanar je izazvao najviše reakcija i to baš zbog Slobodanovih slika. Srpski nacoši su trgli penu kada su videli preklop fresaka i ljudskih ostataka da su momentalno i tviteraški hrabro zapretili tužbama. Naš poziv na priznanje Kosova proglasili su pozivom na rušenje ustavnog poretka, ali ih je već narodnjački advokat, Vladimir Gajić, urazumio i utešio. Sloboda izražavanja nas štiti od rodoljubive pravde, ali ne i od beznačajnosti u pogledu odziva na naš apel da se Kosovo prizna a javni govor o priznanju učini legitimnim političkim stavom u Srbiji. Osim ovoga, imali smo kao odgovor i simptomalno javno ćutanje koje hronično prati naš rad. Ali evo nas opet pred Slobodanovim montažama i one danas imaju novo rešenje sučeljavanja slika.
Nacističko slikarstvo prikazuje život vredan življenja, porodični i radni život, a slavi pobedu nad „degenericima“ koji za naciste nisu bili samo umetnici.
Realno susedstvo mantije i pištolja, krsta i retrovizora u blindiranom automobilu kriminalca ili brojanice i krvavih ruku koljača izazivaju manje sablazni od preklapanja slika leševa i manastirskih fresaka, odnosno hladnjače i kosovke devojke u Stanaru. To je zato što ljudi više drže do forme nego do vrednosti u koje veruju: „Forma je postala izvanredan predmet moralnih neprijateljstava, estetskih rasprava i političkih sukoba.” (Mišel Fuko) Ljudi, dakle, cene umetnost i svesni su njenog značaja koliko i značaja značenja koja su u stanju da odgonetnu i proizvedu, a Slobodan nas novim kolažima i ovaj put uvodi u problem tehnike kao ključa interpretacije.
Nacističko slikarstvo prikazuje život vredan življenja, porodični i radni život, a slavi pobedu nad „degenericima“ koji za naciste nisu bili samo umetnici. Podrivanje vrednosti se ogledalo u eksperimentalnim formama života i stvaranja koje su svojom „nakaznošću“ provocirale način opažanja i vrednovanja stvari kojima su Nemci Trećeg Rajha gradili svoj etos. Nordijskim i antičkim mitovima trebalo je potvrditi njihovu univerzalnost, iako je ona morala sačekati posebnost rase koja će je ovekovečiti. Prema tome, ničega banalnog nema u čestitoj glavi pravog nacističkog umetnika.
Sa ovim slikama Slobodan kombinuje slike koje prikazuju mesta naše kriminalne i zločinačke svakodnevice. To su i mesta zločina, i mesta njihovog obeležavanja: Jovanjica, klanica u Ritopeku, Savamala, a do kraja pripreme biltena za štampu biće ih još. Međutim, ono čime ih ukršta, dovodi u vezu ili kolažira, takođe je slika, tačnije forma, i predstavlja nešto za čim je Slobodan tragao kao za trećim planom slike koju sklapa. Ja ne znam da li je to i našao, ali mi je rekao šta je uradio.
Prvobitna ideja je bila da se slike preklapaju kao da se cepaju, dakle formom koja dočarava cepanje. Kao da su u pitanju plakati koji se prelepljuju i kidaju, ali tako da oba ostaju još uvek razaznatljiva. Međutim, od toga je umetnik odustao i odlučio se za nešto suptilniji ulaz u problem slika koje su u igri a koji se počeo postavljati tehnikom rešenja. Oštećenost slika platana nacističkih slikara prikazana je oblikom oštećenja na površini freske koja, međutim, ne igra semantičku ulogu u stvaranju, pa ni u interpretaciji dela. Freske sa kojih je skidao oblike oštećenja nisu bitne, ali je tretman oštećenja ono što nam sada daje ime tehnike preklapanja ili kolažiranja slika koje svojim smislom učestvuju u tumačenju dela.
Tu tehniku ja sada nazivam trateđo (tratteggio), što je samo naziv za tehniku restauracije koja podrazumeva takvu rekonstrukciju dela koja ni na koji način ne dovodi u pitanje celinu dela koje treba sačuvati. Nije dozvoljeno kopiranje niti izmišljanje, ali nije dozvoljeno ni nanošenje slojeva boje kojima bi se stvarala površina podložna perceptivnom uobličavanju. U pitanju je metoda retuša kojom se reintegriše slikani sloj nizom crtica različitih tonskih vrednosti koje se sa veće udaljenosti ne vide jer se stapaju u oblike i površine oštećene slike. Bitno je da se sačuva glavni oblik, i po cenu gubitka oblika delova slike. E pa Slobodan se hvata baš oblika nedostalog dela i smešta ga na sliku slavljenog života – života vrednog slave – ali u njega pušta sliku pozadine, neslavne stvarnosti kojom se, iako ne dičimo, služimo da sačuvamo sliku vrednosti do kojih nam je stalo.
Stvarnošću naših zločina kojima branimo život koji smatramo vrednim.
Kao što rekoh, monohromatsku pozadinu čine mesta zločina i mesta slavljenja zločina i zločinaca, ali na njima nije više Nenad Racković u delu Borisa Burića1, već je to slika i njen nedostatak u čiji oblik se uklapa stvarnost koja će je očuvati. Zato je to oblik površine koja je restaurirana i u koju ulazi naša stvarnost kao sadržina restauracije. Okruženje ili pozadina je ono što obično uništava delo, osnova koja izlazi na videlo kada prizor nestane – stvarno koje se vraća kada nestaju i fantazam i subjekt koji mu odoleva, manje ili više uspešno, manje ili više srećno – a ovde je to stvarnost naših zločina kojima branimo život koji smatramo vrednim.
Međutim, ono što možemo intuitivno i iz primarnog iskustva zaključiti – ovakvog kakvo stičemo kao obični građani, koji možda ni to nismo na teritoriji na kojoj vlada naprednjačka banda – jeste da u Srbiji nema života vrednog življenja. Srbija nije društvo. Zarobljena država, o kojoj smo toliko pričali, dovela je u pitanje i tu identitetsku kategoriju i sada možemo govoriti samo o teritoriji na kojoj živimo i koja je nalik nečijem imanju na kojem možemo i ne moramo ostati i raditi, ali ni kada to želimo to ne ide bez usvajanja u kriminalnu porodicu koja je omiljeni model reakcionara svih fela. Reakcionarna investiranja želje, folklorna i arhaična, mogu biti i revolucionarna, odnosno, progresivna, ali to se ne događa u našem slučaju iako je ime formacije o kojoj je reč Srpska napredna (progresivna) stranka. I to nije samo antropološka hipoteza, kao što nije nikakav moralizam ili elitizam reći da su ljudi na ovom prostoru loši i opasni: da i ovde, kao i u nacističkoj Nemačkoj, ljudi žele fašizam. Nisu li našim teritorijama zavladali gospodari rata i njihove bande, o čemu je pisala Meri Kaldor, žena koja dobro poznaje ove prostore i koja je na njima razvila koncept Novog rata! Najtoplije preporučujem njene knjige.
Na ovom prostoru nema ni društva ni zajednice, već samo organizacije vlasti.
Nije ovakav sud izraz nekakvog evolucionizma koji drugog tretira kao zadocnelog, zaostalog ili nedoraslog. Infantilizacija je globalni fenomen, tako da ne pričamo ni iz pozicije centra koji na perferiji vidi nezrele i nedovršene države i ljude. Nema tu nikakvog telosa spram kojeg bi se utvrđivao stupanj ostvarenja, iako su intenziteti sa kojima imamo posla činjenice vredne mišljenja. Ovo je političko raspoloženje, dijagnoza i uvreda. Dakle, akcija. Politika nije ni kultura ni kulturalizacija ali politički se može reći da na ovom prostoru nema ni društva ni zajednice, već samo organizacije vlasti. Mislim da ni onima koji su u njoj (vlasti) i njome (vlašću) upravljaju ovom teritorijom ne pada na pamet da tu formaciju smatraju društvom, već utvrđenjem iz kog se u Evropu odlazi kada se žele usluge i proizvodi društvene podele rada. Ovom teritorijom vlada formacija vlasti, organizacija, ali ta vlast nije ni policijska, već razbojnička. Ima li kriminalca na ovom prostoru koji ne želi biti pandur i ima li pandura koji se ne loži na krimose i razbojnike? Žele li Srbi da su razbojnici?
Slike i u ovom broju sadrže više od dve i spajaju se imitacijom ili slikom, ikonom ili formom, tehnike restauracije. Sama tehnika nestaje pred oblikom koji je trebalo da deformiše, aformiše ili rasformira. Slobodan uzima oblik površine koja je za restauraciju i koja je na slici slika oblika: slika nedostalog na slici, ikoni, koja je cela jer je u pitanju jedna uljana slika čiju reprodukciju, digitalnu, uzima u obradu. Pojednostaviti odnose znači odmah skočiti na ideju: fašistička majka (Karl Dibič) na mestu zločina i uništenja tela kao dokaza i traga koji bi do njega doveo („Klanica“ u Ritopeku).
Vrednosti do kojih drže naši novi, savremeni fašisti, neguju se u društvu zločina i često su zajedno na njihovom braniku – fašisti, panduri i kriminalci.
Ali zašto je majka fašistička? Pa zato fašisti misle da samo oni imaju majku i da je samo njihova vredna ljubavi. Da u Srbiji ima majki koje nisu vredne žaljenja dokaz je majka Aleksandra Halabrina, ubijenog mladića bez dosijea kojeg smatramo kriminalcem iako prema njegovim ubicama i gospodarima gajimo strahopoštovanje. Da, gospođa Halabrin je bila tema razgovora kada je počela izgradnja ne samo ove slike već i ostalih ideja. Vrednosti do kojih drže naši novi, savremeni fašisti, neguju se u društvu zločina i često su zajedno na njihovom braniku – fašisti, panduri i kriminalci. Svi mi ostali smo degenerici i bezroditeljni. Prepuštamo im poslove i dane, domaći i porodični život – oni su tu da ga brane od nas.
Eto to se htelo reći i pokazati slikom, pa je to rečeno i u tekstu koji čitate. A da li je trebalo objasniti to što se vidi i da li je objašnjenje suvišno? Tekst i slika nisu samo provokacije, oni su stavovi i izraz hrabrosti da se nešto kaže javno, što znači da se kaže vama – vama kao svima nama. Slobodanova i naša dela ukazuju na ono što je nama značajno. Predložiti jedno delo nečijem sudu dopadanja, estetskom vrednovanju, znači samo poželeti da se delo dopadne zbog važnosti koju mu pridaju stvaraoci. To je smisao ili značenje reči smisao u slučaju značenja umetničkog dela. Šta ovo delo znači nije samo šta ono predstavlja, o čemu govori. Figuracija, oblikovanje, neizbežno je kada imamo posla sa sadržajem, ali zašto je nešto važno – to je estetski i etički kapacitet dela. Zašto moramo na nešto obratiti pažnju i zašto je baš to ono na šta moramo obratiti pažnju jeste smisao dela umetnosti.
Značaj dela zato treba osloboditi svake vrednosti i privesti ga dopadanju kojem je u osnovi procenjivanje. Vrednosti su sumnjive jer prizivaju upoređivanja i policijska sameravanja, a u delu je reč o kritici i stvaranju, ili, kako je o Ničeu pisao Delez: „procene svedene na svoj element nisu vrednosti, već način življenja, vrsta života onih koji sude i procenjuju, što im služi kao načelo za vrednosti na osnovu kojih sude. To znači da uvek imamo verovanja, osećanja i misli koje zaslužujemo s obzirom na naš način življenja ili stil života”.
Da li to znači da je delo umetnosti koje nije dostojno nečije ljubavi (dopadanja) nedostojno? Zaključimo nastavkom citata: „Ima stvari koje se ne mogu govoriti, osećati ili zamišljati, vrednosti u koje se ne može verovati ako se ne procenjuju „nisko”, ako se ne živi i ne misli „nisko”. To je suština: visoko i nisko, plemenito i prosto nisu vrednosti, već predstavljaju diferencijalni element iz kojeg se izvodi vrednost samih vrednosti”. (Delez, Niče i filozofija)
1 „Ritam zločina“, serija fotografija Borisa Burića i Nenada Rackovića, 2018.
—
Tekst je objavljen u štampanom izdanju Biltena STANAR 20&21, jesen 2023.
Ilustracija: Karl Diebitsch, Majka (1938) i klanica u Ritopeku