Posljednja stanica – Telep
Šta je danas za nas Novosađane – bili mi urođenici ili dođoši – Telep?
Na razmeđu identitetskih oluja započetih devedesetih godina nominalno prošlog vijeka (koji, suštinski, nikako da mine) i ovih najnovijih investitorsko-urbanističkih uragana u čijoj se zjenici nalazimo posljednjih nekoliko godina, kao da je svaki smisao izgubilo određivanje ovog naselja kao „mađarskog“, iako bi njegovo ime tako nešto moglo sugerisati. Struktura naselja promijenjena je po svim njegovim karakteristikama, od demografskih i kulturoloških pa sve do onih koji se očiglednije daju iščitati „golim okom“: naselje se sve više urbanizira (što je izraz koji se već oteo kontroli s obzirom da se kod nas pod njim potura tiskanje što većeg broja stanovnika na metar kvadratni raspoloživih površina, bez vođenja računa o tome kako će poslije ti ljudi živjeti). Devedesete su, po našem snažnom uvjerenju, kumovale ovom slomu grada (i gradova), pa nije ni čudo što je i Telep promijenjen onako kako su se mijenjala i druga naselja, gradovi i predjeli, samo što se to u uslovima zvaničnog ne-rata dešavalo nekako u tišini. Još samo najbliži članovi porodica znaju razmjere egzodusa telepskih Mađara koji su u uslovima suštinskog ne-mira morali potražiti sigurnost „preko rijeke“. Danas Telep većinski naseljava većinski narod, što je posljedica tranzicije radnih narodâ (i narodnostî) SFR Jugoslavije u poratne većinske i manjinske narode, nakote, plemena i klanove, tako da se lûk po kome se ovo naselje kretalo od vremena kada se zvalo Sent Marton i Daranji (Darányi-telep), preko kratkog perioda postojanja pod imenom Adamovićevo naselje, pa sve do najnovijeg „povratka u novovizantijsku prošlost“ u kojoj će njegovo ime možda ostati tek prazan skup, samo prividno može smatrati paradoksalnim. Čak i to što tekst o Telepu piše neki Slavonac na iskvarenoj varijanti jezika koji interno i intimno naziva „kroatiziranom varijantom srpskohrvatskog jezika“, a čitat će ga (na našem sajtu i u prevodu) ostaci „Atilinog naroda“ koji još uvijek na Telepu žive, perverzni je dokaz da istorija ne haje puno za logiku onih koji joj – svojim mesom i kostima – daju materijal za takve i slične „nakaradne konstrukcije“.
No, da ne bismo potonuli suviše u ove „identitarije“, red bi bio da o Telepu nastavimo da se pitamo u na način kako smo to radili i do sada: Šta je,dakle, to što, sasvim smo sigurni, očekuje Telep u narednom periodu bez obzira na njegove specifičnosti koje ga istorijsko-kulturološki izdvajaju od ostalih gradskih naselja ili četvrti i šta je to što bi njegovi stanovnici mogli da urade ne bi li izbjegli sudbinu „pustinje desocijalizacije“ koja je već progutala mnoge dijelove ovog grada? Jer, niti je Telep jedino naselje u kom dominira individualni način stanovanja (tu su, pored još i Klisa, Sajlovo, kao i još uvijek značajni dijelovi Podbare, Salajke, a onda i Adice…), niti je specifičan po tome što mu se omča kolektivne gradnje u najboljem duhu novosadskog investitorskog urbanizma sve brže steže oko vrata. Isto tako, ne djeluje ni najmanje izvjesno da će se ovaj dio grada (kao što to nije bio slučaj ni sa, u tom smislu, danas već „pokojnima“ Starom Detelinarom ili Grbavicom) uspjeti izboriti za minimum onih uslova koje smo još nekoć smatrali sadržinom sintagme „grad po mjeri čovjeka“. Pa po čemu je to onda Telep specifičan i šta je to što ga izdvaja do te mjere da je o njemu potrebno pisati? Ni po čemu. Ili, da budemo precizniji – specifičan je samo po tome što se na Telepu još uvijek u potpunosti nije desilo ono što se u drugim dijelovima grada može smatrati gotovom pričom. Dakle, specifičan je po tome što se na Telepu nešto još uvijek može učiniti. Pod uslovom da za to postoji dovoljno volje i odlučnosti njegovih žitelja.
Pritisnut „ekspanzionističkim pretenzijama“ Limana koji se, ako je suditi prema pojedinim agencijama za nekretnine, neke dijelove Telepa već naziva Limanom V, VI, pa čak i VII (jer biti Limancem ipak je više seksi od toga da se bude Telepčanin, a ovaj nominalizam ima svoj srazmjeran izraz i u većoj cijeni kvadrata, što je u ovoj priči, ipak, krucijalno), kao i „sjenkom na plućima“ grada koja se eufemistički i umilno naziva NSH2O, djeluje kao da Telepu ne preostaje ništa drugo nego da potpiše bezuslovnu kapitulaciju i da sve svoje kvalitete kao dijela grada i mjesta (još uvijek) pristojnog za život, utopi u jednoličnost urbanizma i gradnje čiji je glavni moto „za kvadrat više“. Odlučujući zaokret moguć je samo ako se tome suprotstave ljudi okupljeni u jednu pomalo zaboravljenu formu zajedništva koju smo nekada znali zvati „komšilukom“. Kako danas stojimo sa tom potisnutom i pomalo zaboravljenom kategorijom? Kakvi se odnosi izgrađuju između ljudi koji se bez ikakvog kriterijuma (sem onog koji se mjeri dubinom džepa) danas naseljavaju po raznim „telepskim dolinama“ i četvrokatnim zgradicama koje vidimo da niču sada već na svakom koraku (posebno na Južnom Telepu i na potezu od Telepa ka Adicama, uz sam nasip i oko njega)? Tko su ljudi koji se tu doseljavaju, drže li cvijeće na terasama i zovu li jedni druge na kafu ili u pomoć kada im pukne kakva cijev? Da li otvaraju vrata jedni drugima ili se samo utišaju kada čuju zvono? Hoće li ikada jedni sa drugima na pecanje ili u šetnju na uz obližnji Dunav? Šta je, dakle, sa ljudima na Telepu i šta danas znači biti Telepčanin, pitanje je koje postavljamo na prvom mjestu politički, ako politici dozvolimo da bude shvaćena kao djelatnost slobodnih ljudi u njihovom nastojanju da se samoorganiziraju i povežu i da onda, tako povezani, određuju šta su prioriteti koji moraju da se riješe kako ne bi dočekali da se o svakom segmentu njihovog života odlučuje „odozgo“ potpuno proizvoljno i voluntaristički.
Dakle, odgovor na plimu desocijalizacije i destrukcije ne može da bude ni identitetski, ni samo kulturološki, ali ni urbanističko-institucionalni, pošto živimo u uslovima privrede koja je organizirana tajkunsko-mafijaški. On, kako već rekosmo, mora da bude politički, ako politiku mislimo kao upravo opisanu aktivnost slobodnih pojedinaca okupljenih oko nekog zajedničkog cilja. Onih prokazanih i pomalo zaboravljenih Ljudî.
Ima li ovakvih ljudi spremnih da se povežu pitanje je na koje nemamo odgovor, niti želimo da ga prejudiciramo kako ne bismo upali u zamku prorokovanja ili socijalne ontologizacije, kao što se to desilo mnogima prije nas a vidimo da se dešava i danas, posebno među onima koji su na sceni i kojima su usta ponovo puna „masa“, „klasa“ i „radnog naroda“. Ono što svakako možemo jeste da to pitanje postavimo i mi to stalno iznova radimo i uradit ćemo to ponovo na jedan konkretan način: uskoro (otprilike na ljeto 2021. godine, u junu ili julu) će na području Novog Sada biti raspisani redovni izbori za mjesnu samoupravu, za popularne mjesne zajednice kojih u cijelom gradu ima ukupno četrdeset i sedam, a na samom Telepu tri. Ukoliko ima ljudî, onda su ovi izbori (koji nisu izbori za vlast – vidi o tome tekst PSST!… na naslovnoj strani) pravo mjesto (i vrijeme) da se oni okupe i da na njima odluče i o tome da li će sutra na Telepu još uvijek biti i komšijâ. A to da li će tu biti komšijâ uticat će i na činjenicu da li će uopće i biti Telepa ili će se on sliti u neku od „Najnovijih Detelinara“ ili „Limana n“, što je tendencija koja prijeti da pregazi i Adice, pa i dalje: Veternik i Futog. Kažu da je samooplođujućem Kapitalu samo nebo granica.
Ali, isto tako kažu da ima i života prije smrti. Pa bujrum!
Savo Romčević i Željko Popović
