Spontano sagorijevanje
U proteklih nekoliko godina već smo skoro navikli da na upite i pitanja koje upućujemo građanima o tome znaju li šta su mjesne zajednice, kojoj od gradskih MZ pripadaju i da li su se skorije obraćali njihovim službenicima po bilo kom pitanju, dobijamo mahom negativne odgovore ili, u najboljem slučaju, da su ljudi nešto pokušavali ali da nikakvog odgovora nije bilo ili su propuštani kroz administrativnog „toplog zeca“ u vidu šetnje od šaltera do šaltera i od (ne)nadležnosti do (ne)nadležnosti. Do naglog zaokreta, pak, dolazi onog trenutka kada ta „jedinica mjesne samouprave“ dobije nekakvu direktivu da stvar na terenu promijeni, što se dešava rijetko, gotovo – vanredno rijetko. No, poznato je da vanredna stanja zahtijevaju i vanredno rijetka rješenja i odgovore na probleme, tako da, ukoliko se tokom vanredne situacije u vidu vanrednog stanja referentu vaše MZ netko „sa vrha“ javi sa vanrednom molbom sročenom redovnim partijskim imperativnim tonom, tada i vi (ako ste upravnik stambene zajednice u kakvoj značajnoj – ili samo višoj, kako će se vidjeti dalje – zgradi) možete očekivati da vidite predstavnika svog ogranka mjesne samouprave ili da ga (što niti je rijedak niti tako vanredan slučaj) tek tada i upoznate. Na taj način možemo reći da naše MZ kao da funkcioniraju po nekom opako dobrom algoritmu i programu vrlo sličnom onom koji upravlja društvenim mrežama: ako postavljate neplaćene postove ili oglase oni teško da će doprijeti i do 10-20 ljudi, ali ako platite reklamu – e tu se stvar radikalno mijenja i uskoro, budite sigurni u to, nećete moći da se odbranite od „individualiziranih“ iliti „ličnosti vašoj prilagođenih“ reklama, ponuda za razne pogodnosti i dodatne reklamne pakete.
Nešto slično desilo se i na ovoj našoj društvenoj mreži za koju koristimo zajednički naziv „lokalna i mjesna samouprava“, a čije su, kako kažu i u zvaničnim aktima, mjesne zajednice „osnovne jedinice“: prije nekoliko dana, dakle u izvanredno vrijeme vanrednih i svih ostalih stanja i antivirusnih mjera, upravnik jedne naočite stambene zajednice u jednom od prominentnijih dijelova grada dobio je vrlo „prilagođen“ lični poziv sročen u obliku molbe da uljudno dozvoli nekim dobrim mladim ljudima, takoreći volonterima-aktivistima, da iskoriste preimućstva njegovog prostranog, ravnog i nadasve visokog krova, tj. krova njegove zgrade (i stambene zajednice) ne bi li sa istog razgalili napaćene ganglije karantinom zarobljenog pučanstva čije uši vape za – i tu se sada uključuje taj naš „algoritam“ – klasičnim melodijama. Recimo da bi, s obzirom na to da se Novi Sad (jer o serbskoj Atini je u ovom javljanju riječ) nalazi u neposrednoj blizini Dunava, rijeke poznate po tome što će uskoro proticati pored luksuznih stanova&rizorta humanitarnog društva za popločavanje divljih rječnih obala pod kodiranim imenom „Galens“, recimo dakle, da bi bilo uputno da taj klasikuš bude – Na lepom plavom Dunavu Johana Štrausa. Jer što da se taj koji zove ovog drugog, nižerangiranog iz MZ posebno napreže: Dunav tamo Dunav vamo – pa di to da ne prođe, a? Dajte, molim vas, samo 5-7 minuta tek da narod malo ohane poslije u-pol-osmovnog drugog dnevnika sa kojeg se vođine ekonomsko-epidemiološke ekspertize još uvijek lagano vare skupa sa večernjim ostacima ručkovne švargle ili kakvog variva podebljanog mrtvom životinjom. Samo da djeca gvirnu i da se aktivisti, jadni, nadišu, svježega ozona kad već tako finu i visoko postavljenu ravnu krovčinu imate. I šta da radi čovjek, posebno ako je pristojan, a ovom personaliziranom ponudom vjerovatno još i dirnut (s obzirom da se, kako u međuvremenu saznajemo i sam bavi klasičnom muzikom)? Ništa drugo nego da odbravi vrata krova i ustupi njegova prostranstva tim divnim mladim ljudima koji toliko pogiboše za klasičnom muzikom i pronošenjem njezina milozvučja među sugrađane. Al’ ne lezi vraže! Kako ih otvori, čovjek ustuknu. Umjesto krotkih spontanjakovića i entuzijasta austrijskoga melosa, odjednom mu se na krov počeše penjati fizionomije junoša zamaskiranih (po protokolu i propisima) ali i zakapuljičenih (pride) po posljednjoj navijačkoj modi. Mogu samo misliti do koje mjere je taj naš dobronamjerni sugrađanin bio iznenađen prizorom kada mu se na krov sjatila ekipa i sa sjevera i sa juga, i slaninari i neslaninari – pravo pravcato navijačko bratstvo i pobratimstvo – sve sami cvijet i ljepota mladosti ovog grada što niče uz isti taj lijepi i plavi Dunav. Uprtile bimbe i vuku li i vuku na krov sve one silne rekvizite bez kojih puštanje klasične muzike nije „to“ već 150-i-kusur godina: ozvučenja da mož’ da se ori sve do Beča, baklji jedno tonu i po’ da se vidi sve do Stambola i da ima da pršti i do narednog kineskog novaka, topovskih udara tek da se nađe, jer tko je još vidio da se na krov ide bez topovskog udara? Nema štednje i nema da fali kad Najveći navijački sin ovog naroda i Delija nad delijama drekne da to mora bržejačebolje. Gledajući (retroaktivno) snimke i sa drugih krovova ove naše divne zemlje, siguran sam da se za pojasom ovih budućih manekena rezervnog sastava MUP-a mogla naći i koja prangija, jer one idu uz trenerke, pederuše i dozvole za kretanje za vrijeme policijskog pomračenja kojima se ovi junaci razmeću po fejsbuku ovih dana.
I krenu, dakle, u pola 9 uvečer taj toliko očekivani „klasik“: Đilase lopove! Pa šta to bi? Di su taktovi, di je valcer? Di su volani i halje dvorskih dama natapiranih i pravoleđih, di su frakovi gospode u lakiranim cipelama što obično imaginarijumski sjedaju uz obećane zvuke? Ništa od toga. Samo majmunsko, neinventivno, nasnimljeno skandiranje retardiranih plaćenika na specijalnom volonterskom zadatku na koji su spontano poslati uz logističku podršku (državnih i paradržavnih, državnih – dakle – paradržavnih) podruma moći koji ponižavaju svaku trunku razuma u ovoj zemlji koju već decenijama rasturaju u tom nepromijenjenom paklenom duetu koga čine partija & služba. U Nišu su, tako, prije neku večer skoro spalili čovjeku radnju koja se nalazila ispod jedne od zgrada na koju su se uspentrali, a vrhunac se desio kada je netko (sam vlasnik ili neki od njegovih komšija) krenuo taj požar od baklji da gasi. Krovnici ne samo da nisu zarezivali šta su uradili i koga su doveli u opasnost (možda i ugrožavajući nečiji život – što bi trebalo da je i krivično djelo), nego su krenuli da psovkama i pljuvačinom napadaju tog prinudnog vatrogasca. I drugdje slične scene: navijači-plaćenici bakljare, dronovi snimaju, a vatrene Đuke podstiču i raspiruju navijački plamen sa svojih „fala-bogu-velikih-im“ terasa koje su u svojoj megalomaniji pomiješali sa krovovima koji baš i nisu samo njihovi. A mi vrlo dobro pamtimo neke slične plamenove koje su palile neke druge navijačke vođe pa se onda taj njihov plamen širio na nečije tuđe krovove, zgrade i radnje da bi vrlo brzo zahvatio i same ljude, razvrstane po narodima i narodnostima koje su našim tadašnjim navijačima i njihovim vođama i logističarima posebno išli na neku velikodržavotvornu stvar. Kao što vrlo dobro znamo (ili bi bar trebalo da znamo ipamtimo) i šta se desi kada vjetar naglo promijeni smjer i vrati vatru pod „naše drage pendžere“.
I zato me raduju snimci koje viđam u ovih nekoliko dana pred kraj ovog izvanrednog vanrednog stanja, a na početku povratka u ono naše redovno vanredno stanje u čijem smo špicu od 2012. godine, a koje je počelo još davne 1987. godine: neki ljudi, tj. neke žene (da budem precizniji, jer žene su definitivno bolji i hrabriji ljudi u ovim predjelima) uzele su stvar u svoje ruke i sprečavaju ove horde zla da im gaze po krovovima i da im orgijaju nad glavama podsjećajući nas sve da krov nije samo nešto što je „svačije i ničije“, kako se to znalo pežorativirati za imovinu koju smo nekoć zvali društvenom, nego je to krov koji je krov svih nas i ono što je zajedničko nama koji drugi nemamo, kao što nemamo ni druge glave koje taj krov čuva. I kada po njemu gaze neki trenerkaši u ukiseljenim patikama, sa ausvajsima okačenim oko vrata i sa dnevnicama od dve crvene po glavi koje su im date na parkingu na početku policijskog časa (i to od novca otetog radnicima i penzionerima), to je isto kao da su nam ušli u spavaće sobe u blatnjavim vojničkim čizmama, a i toga nije da nije bilo proteklih godina i decenija. Eto, ako ni zbog čega drugog, onda bar zbog toga valja malo i ne zaboraviti neke stvari. Jer, dva su to događaja od iste fele, a valjda smo naučili iz iskustva da je najefikasnije zaustaviti požar tako što onog tko ga podmeće natjerate da ga proguta. Jer time se u jednom potezu rješavamo i posljedice ali i uzorka. Hoću reći – potpaljivača.
Savo Romčević, GKP
