Nomen est omen


           
KOMENTARI  Savo Romčević Objavljeno: 06. 08. 2020.

Pobjeda bojkota

U skorijoj istoriji parlamentarnog života u Srbiji teško da je bilo događaja koji se može ubrojati u relevantne a da se toliko provukao „ispod radara“ onih-kojih-se-tiče kao što je to slučaj sa netom održanim izborima. Tačnije – sa rezultatima izbora. Na stranu očekivana radost i seirenje apsolutnog pobjednika (kome bi tako neočekivano glatka pobjeda mogla i na nos uskoro izići), manimo se i muka paraopozicionara koji su se od samog početka radovali spuštanju izbornog cenzusa ili neuvjerljivih kratkih komentara onog dijela „prave“ opozicije koja je isprva bila protiv izbora, pa se nešto predomislila i onda u 12 i 5 riješila vratiti sat unatrag (uglavnom) uz pomoć Vrhovnog Sajdžije. Nego, šta mi da radimo sa perjanicama bojkota i zagovornicima neizlaska na izbore? Sa onima koji su u toj priči ostali do samog kraja? Kako tumačiti gotovo nemušte reakcije onih koji su između pitanja izbori ili bojkot i pitanja smrt ili život mjesecima stavljali znak jednakosti? Zašto je i kako izostala artikulacija i makar donekle suvislo objašnjenje izbornih rezultata kao i politike koja će uslijediti poslije i predstavljati nastavak onoga što je bojkotom započelo a što se od samog početka željelo predstaviti kao dugotrajan i mukotrpan proces? Možda bismo trebali sabiti sva ova pitanja u jedno jedino kako bismo bili što svedeniji u poenti: šta se desilo sa nastavkom politike čiji je bojkot trebalo da bude jedan od elemenata?

Bojim se da, postavimo li stvari na ovaj način, ostajemo bez dobrog dijela analitičkog potencijala teksta na kome bi se dalo parazitirati preko naredne bar tri autorske kartice. Ovako, bude li odgovor slijedio tako osušeno pitanje, ni za njega neće biti potrebno više od retka ili dva. Mogao bi to biti jedan solidan politikološki haiku, nešto u stilu:

izbori bili
politike ne bî,
tuga.

No, ‘ajmo ipak malo razvući samu stvar ne bismo li došli do pola soneta ili makar do popevke. Ja stvarno ne mogu a da se ne čudim tome što ne postoji (ili bar ja za njega nisam čuo) objašnjenje ili tumačenje izbornih rezultata koje bi konstatiralo činjenicu da je bojkot uspio. Jer, kada se krene redom i uzme pažljivo pratiti stavka po stavka izbora održanih u Srbiji 2020 godine, na njih bi pala sjenka čak i da su održani u Avganistanu pod talibanima. Možda pomognemo samima sebi ako krenemo samo od onoga o čemu se u pola glasa pričalo po mrežama, u nekim rijetkim emisijama ili što smo mogli da vidimo po ulicama… naravno, ako smo imali oči da vidimo. Kao prvo, izlasnost nije bila ni 40%, jer ako se zbroje svi gradovi među kojima je rijetko koji imao preko 40% (a ni Beograd, kao skoro naddržavni entitet u kome živi četvrtina stanovnika zemlje, nije dobacio do te cifre) kako je moguće doći do cifre od pedes’-koma-nešto koliko Vrhovni Kalkulator tvrdi da je bilo izašlih na izbore. Onda dalje: šta bi sa svim silnim neregularnostima o kojima smo, od predstavnika nekoliko organizacija civilnog društva koje se poslom nadziranja izbora bave, čuli da ih je bilo – i to da ih je bilo čak i na do 10% od ukupnog broja izbornih mjesta? O prijavama neregularnosti kao da ne treba ni govoriti – većina ih preko noći biva odbačena, kako bi se sve svelo na ispod, sada već iritantnih, 3%. Dalje, šta se dešava (već godinama, ako ne i decenijama) sa izbornim spiskovima koji tako suludo variraju kao da smo u nekom svjetskom ratu, a ne tek običnoj pandemiji uzrokovanoj „najsmešnijim virusom u istoriji“? Čas nas je manje od 5 miliona kada treba dati 100 eura po glavi stanovnika, a onda pred izbore uskrsne još skoro 2 miliona pravoglasnih. Šta ćemo i sa svim onim silnim snimcima koje je trebalo pregledati na mrežama: te lokalni odbornici i opštinski službenici dežuraju po MZ u okolini biračkih mjesta i štikliraju ko je od pozvanih stranačkih „sigurnjaka“ došao a tko nije; pa onda stranački kapoi koje se snima kako daju instrukcije za glasanje desetinama građana koji strpljivo čekaju u redu; imamo i snimke nekih sumnjivih iz-džepa-u-džep transakcija ispred samih biračkih mjesta, kao i podjela paketa po spiskovima iz pomenutih MZ (inače spiskova, pretpostavljam biračkih, koje ovi ne bi smjeli ni imati, a kamoli ih rentati volonterima partije na vlasti). Tu je onda i nekoliko video-uradaka koje smatram najsimpatičnijima, iako se radi o predizbornim radnjama i ne mogu se baš ubrojati u istu grupu sa prethodno pomenutima: snimci utreneričene omladine, na stotine njih koji se tiskaju u redovima da svojim potpisima daju podršku za nekoliko (znamo da se radilo o makar dvije) opozicionih lista, među kojima je i najmanje jedna iz „bojkotaškog“ tabora čiji se šef predomislio i krenuo baspućem političke izborne zbilje u Srbiji ove 2020. godine. Dakle, summa summarum, samo od pobrojanog (a dalo bi se preciznijim istraživačkim radom pronaći još mnogo toga) ovdje imamo dovoljno elemenata ako ne za podizanje mnogih tužbi, a onda bar za ozbiljnu političku kampanju onih koji bi trebalo da se bave ovakvim pojavama i da to tumače onako kako se od aktera u polju i očekuje: politički. S obzirom da je ovo (uz časne izuzetke koji, očigledno, nisu bili dovoljni) izostalo, ili se barem dešava toliko mlako da je bolje i da se ne dešava, ne preostaje nam ništa drugo osim da ponovimo pitanje od koga smo krenuli: kako je moguće od ovoga ne napraviti ništa i jednostavno stati na konstataciji da izbori nisu bili fer (tačno), da se protiv tolike mobilizirane sile i armije od 700k članova nije moglo ništa uraditi (i to je tačno) i sve svesti na nekoliko pisama stranim zvaničnicima i posmatračima kojima ova, očigledno, nisu bila dovoljno uvjerljiva da na njih makar odgovore, a kamoli da ukore vlast malo jače od onog „moglo je bolje, ali…“.

Pored ovolikog broja zicera koje je bojkotaška opozicija listom ispromašivala, odgovor na pitanje nameće se sam: atrikulacija je izostala zato što iza ideje bojkota nije postojala isto takva i politika bojkota. Bojkot je bio samo taktički potez, povučen tako bezvoljno i sproveden tako traljavo da se u svakom gestu bojkot-opozicije vidjelo da ih mrzi da na bojkotu rade. Jednostavno nisu znali šta sa tim da urade, pa nisu ni radili, a za sebe su odabrali da u narednom periodu s vremena na vrijeme tvitnu ponešto ili da se epistolarno jave ponekome iz kakve EU komisije. Nije isključeno ni to da će svoje vanparlamentarno vrijeme provesti „radeći na sebi“ i da malo odmore od „politike“… koju i inače imaju na način da ju nemaju. Proteste zbog najavljenih ponovnih uvođenja mjera protiv izborima raspirenog virusa ovako bezidejni bojkotaši uspjeli su samo dodatno kompromitirati pošto ih je DB razbila i osujetila infiltriranjem svojih paravojnika, specijalaca, policajaca u civilu, levijatanaca i ražalovanih Dverjana. A šteta, jer ti su protesti imali mnogo od politike bojkota. Sa bojkotom su imali nešto zajedničko i na tome se moglo raditi samo da se nije palo na foru trčanja za loptom. Poslije tako slavno straćenog potencijala da se sistem zaustavi tako što će biti zaustavljen svaki od njegovih točkića na mjestu na kome ih okreće svatko od nas, nikakve nove akcije ne očekuju se do daljnjeg. Na politici u ovom ključu (bojkota i obustave) se neće ni raditi, jer još uvijek nema tko to da uradi. Da li će se pojaviti neka organizacija kadra da to artikulira ili je možda na nama da shvatimo da smo ta organizacija mi – ljudi? To ostaje da se vidi, jer do sada ga nije bilo. Ovo dalje ne znači da se neće desiti, kao što nema garancije ni da hoće. Mi smo oni koji za sebe pretpostavljamo da znamo zašto je to tako, jer kada politike nema ona se, nažalost, ne može izmisliti. Pri čemu izmisliti nije isto što i misliti. A pogotovo ne – izumjeti.

Savo Romčević, GKP

Foto: Srđan Ilić/PIXSELL

Podeli ovaj članak:


Najnoviji članci



Nažalost, smrt je opet mobilisala ljude. U tolikom broju, da je to na žalost samo Srpske napredne stranke. Opozicija svojim delima nije u stanju da okupi […]

Podeli ovaj članak:
Objavljeno: 06. 11. 2024.


Po sistemu pali i zaboravi, finansiranje nevladinih organizacija zamenjeno je prenosnim protivoklopnim sistemima. Džavelin1 košta kao osrednji godišnji projekat nevladinih organizacija Remontovog kalibra i njime bi […]

Podeli ovaj članak:
Objavljeno: 22. 10. 2024.


„Zizë (Tahir Bozhdaraj i Hateme) Tolaj (25.6.1926, kosovska Albanka iz Pobrđa/Pobërgjë, opština Dečani/Deçan, Kosovo, domaćica, troje dece) Srpske snage su uveče 31.5.1998. godine granatirale selo Pobrđe/Pobërgjë. […]

Podeli ovaj članak:
Objavljeno: 27. 08. 2024.


Čini se da sa protestima protiv rudarenja litijuma imamo novu političku situaciju. Šta je novo a šta se promenilo? Za nekoga ko godinama unazad nastoji da […]

Podeli ovaj članak:
Objavljeno: 21. 08. 2024.
   
   

Prijavi se i budi prvi koji ćeš
pročitati novi članak



© 2022 BiltenSTANAR

Uredništvo biltena

Grupa za konceptualnu politiku
Bulevar Kralja Petra I 21, Novi Sad
tel: +381 (0)21 6333 013
konceptualnapolitika@gmail.com
www.gkp.org.rs
www.biltenstanar.rs



© 2022 BiltenSTANAR
Vrati se na vrh