Nomen est omen


           
ANALIZE  Branka Ćurčić Objavljeno: 27. 01. 2023.

Moralistička imaginacija politike

Ko izgovara rečenicu „O ljudi moji, nema ljudi”? Njen drugi deo, da nema ljudi na ulicama, protestima i u akcijama, neprestano čujemo u medijima, na društvenim mrežama, u razgovorima, odnosno, čujemo ga od samih ljudi. Ali ko izgovara „o ljudi moji“, ko im se direktno obraća? U ovako naslovljenom tematu rečeno je da to rade oni koji ih pozivaju, mobilišu i prozivaju. Mi, koji smo pokušali i u tome nismo uspeli, to više ne činimo jer nastojimo upravo ovakvim razmatranjima da shvatimo šta je moguće uraditi kada masovnih, autentičnih protesta ljudi danas više nema. Ali čini se da bi se baš ti ljudi koji zazivaju i pokušavaju da mobilišu druge našli u nezgodnoj situaciji da zaista pozivaju ljude za koje tvrde da ih nema. Oni sami bi mogli da postave pitanje na sledeći, deridijanski način: „Ako vas nazovem ljudima koji su mi potrebni, ljudi moji, ako vas pozovem, ljudi moji, kako bismo se usudili da kažemo, i to vama, da nema ljudi?“. Međutim, usudili su se i upravo su to rekli u jednom trenutku, dok su već u narednom nastavili da ih pozivaju u pokušaju da ih mobilišu, čak i kada, opet istovremeno izgovaraju, da je, s obzirom na to u kakvoj političkoj situaciji živimo, potrebna pobuna i pobeda ili egzil i gašenje1. Ali dobro, ako je i tako iako deluje da ne možemo sami sebi da priznamo da ljudi nema, odnosno da ne mogu sami sebi to da priznaju jer im je u poziv i dalje ugrađena praksa mobilizacije drugih, svojevrsni nekritički spin-optimizam, možemo li se bar svi zapitati – gde su ljudi danas?

Ako se ponovo zapitamo „gde su ljudi?“, sada možemo da kažemo da su oni na strani vlasti, čak i kada su u opoziciji.

Od trenutka kada je na ulicama gradova u Srbiji bilo više desetina hiljada ljudi do danas, kada masovnih protesta nema a podrška nedostaje, mnogo toga se promenilo. Govorili smo u više navrata o tome da su protesti 2016. godine vezani za rušenje u Savamali i protesti protiv čistke novinara (Podrži RTV) padom vojvođanske demokratske vlade probudili opoziciju iz dogmatskog dremeža u koji je upala raspadom Demokratske stranke i dolaskom na vlast Srpske napredne. Iako su prvi protesti rezultirali osnivanjem nove političke opcije (Ne davimo Beograd) koja danas sedi u parlamentu, ti protesti su bili građanski, autentični i singularni u smislu da su pokrenuti oko vrlo specifičnih slučajeva korupcije, isključenja i nepravde. Čak i kada je izgledalo da sve naredne masovne proteste i dalje organizuju pojedinci ili neformalne grupe, njih su organizovale opozicione partije koje su se borile za smenu vlasti2. Dakle, ne za rušenje Vučićevog režima, već za smenu vlasti boljim izbornim uslovima i slobodnijim medijima. Čini se da je i za opozicione partije i za građane neupitna konstanta vlast i njeno osvajanje putem izbora, čak i kada su građani na protestima izražavali nepoverenje prema političkim figurama u opoziciji koja je već bila na vlasti, ali i prema novim licima koja su smatrana neiskusnim. Ono što je iz ovakvog niza dešavanja proizašlo jeste da ljudi danas više žele izbore nego proteste i pobune, čak i kada na njih ne izlaze. To je vrlo slično prethodno pomenutom, da su učestvovali na protestima opozicije i tako je podržali iako su u njene namere sumnjali. A kako je danas? Čini se da su građani u izvesnom smislu pacifikovani time što su dobili svoje opozicione predstavnike u parlamentu, dok je istovremeno sve očiglednije da opozicija nije otvorena prema građanima niti je inkluzivna. Za sada zapamtimo sledeće: neupitnost odnosno nekontigentnost vlasti, nepoverenje u partije iako se ove smatraju jedinim čvrstim oblikom političkog organizovanja i generalna pasivnost povodom izlaska na izbore3. I dodajemo, iako su izbori najčešće viđeni kao jedino sredstvo promene aktuelne vlasti, odnosno vladajuće politike, postoje i oni koji su i dalje nezadovoljni i koji traže promenu celokupnog sistema. Međutim, problem leži u tome što po njima promenu sistema treba da napravi sama država, odnosno vlast.

Ma kolika masovnost opoziciono nadodređenih protesta bila, ne treba zaboraviti da su zapravo najmasovniji protesti one koje sama vlast organizuje4. Na tim protestima učestvuju članovi vladajuće partije koji su iz perspektive vlasti pravi ljudi koji čine pravi narod, a on po rečima komšije Orbananikada ne može biti u opoziciji“. Iz njenog ugla, opozicija i svi oni koje uz nju svrstava, predstavljaju neprijatelja države. O podeli koju vlast pravi među ljudima bilo je mnogo reči do sada. Međutim, malo se uzima u obzir da drugi pol na poluzi polarizacije čini opozicija. To na spontan način ljudi umeju da izraze rečima – svi su oni isti. Ako je tako, onda ne bi trebalo da nas čudi činjenica da ljudî na opozicionoj strani zaista nema, jer su uhvaćeni u igru polarizacije koju vodi anatagonizam vlast-opozicija, a koja se nalazi u osnovi očuvanja ili, pak, smene vlasti. U centru ovakve parlamentarne demokratije nalazi se vlast, a ne ljudi. Ako se ponovo zapitamo „gde su ljudi?“, sada možemo da kažemo da su oni na strani vlasti, čak i kada su u opoziciji.

Klijentelistička masovnost

Čini se da ovakvim razmatranjem zadiremo dublje u ono što se danas naziva populizmom kao stalnom senkom predstavničke politike, odnosno parlamentarne demokratije5. Iako se s obzirom na koren ovog naziva moglo očekivati da se konačno radi o „vladavini naroda“, zapravo je suprotno. Ne radi se samo o tehnici osvajanja vlasti već i vladanja, u čijoj je osnovi manipulacija ljudima koji se pretvaraju u pripadnike naroda i to onog pravog koji zaslužuje prave predstavnike, odnosno populiste. Srpska inačica toga je zanimljiva jer se postavlja pitanje da li je neko uopšte Srbin ukoliko nije lojalan član vladajuće partije. I zaista, kada se pogledaju odlike savremenog populizma, to jeste svet, odnosno država u kojoj živimo: antipluralistički, antielitistički, moralizatorski svet u kome postoji pravi narod i njegovi pravi predstavnici a iz njega su isključeni svi oni koji se ne uklapaju u tu sliku i koje vlast vidi kao neprijatelje i izdajnike, dok zloupotrebljava institucije i njima manipuliše po potrebi i perpetuira navodno autentičnu narodnu volju da bi se zadržala na vlasti. Da svedemo na vest, populizam odlikuju četiri ključne tačke: pokušaj da se prigrabi državni aparat, korupcija i „masovni klijentelizam“, a tu je i nastojanje da se sistematski potisne kritičko civilno društvo6.

Iako su privremeno zaposleni to ne znači da su samo povremeno korumpirani.

Zadržimo se na masovnom klijentelizmu koji Miler definiše kao razmenu materijalnih povlastica ili birokratskih usluga za političku podršku građana, koji onda postaju „klijenti“ populista. To veoma podseća na tvrdnju citiranu u uvodniku za ovaj temat, da isuviše mnogo ljudi, u tom slučaju u Rusiji, radi i živi u nelegalnoj ili polulegalnoj sferi da bi i sama pomisao o otvorenom i organizovanom protestu mogla da im padne na pamet. Da bi neko mogao da postane „klijent“ korumpirane vlasti mora i sam da bude korumpiran, da pristane na zaobilaženje zakona zarad lične koristi. Ukoliko ostane lojalan, zakoni i kazne za njega neće važiti i oni će biti isključivo primenjivi na neprijatelja i njegove postupke. To se još naziva i diskriminatornim legalizmom. Takva individualna korumpiranost i masovni klijentelizam su rasprostranjeni i u srpskom društvu, a kada se govori o njemu najčešće se opravdava iskazom – tako Se to radi ili svi to rade – da bi se zbacio osećaj krivice jer ljudi su racionalni i kada se odluče za korupciju. Međutim, situacija u Srbiji je teška jer je država jedino preduzeće koje radi i ljudi nisu samo njeni povremeni klijenti, već su putem članstva u partiji na vlasti zaposleni u njoj7. Iako su privremeno zaposleni to ne znači da su samo povremeno korumpirani. Upravo ta privremenost leži u osnovi mehanizma kojim vlast procenjuje njihovu lojalnost i putem kojeg su izloženi stalnom pritisku i uceni, nasilju i potčinjavanju vlasti koja ih čini pokornim i pasivnim. Time su prisiljeni i da učestvuju na protestima vlasti, koji su masovni jer im je u osnovi upravo masovni klijentelizam. Da bismo zatvorili krug, nazvaćemo ih klijentelističkim protestima. A protesti opozicije su daleko od autentičnih građanskih pobuna, sa jedne strane, a sa druge, izgleda da njihova masovnost opada porastom učešća opozicije u insitucijama. Dakle, druga važna tačka jeste da je klijentelizam taj koji je masovan danas, a ne pobune i protesti. Njegovim mehanizmima i resursima opozicija ne raspolaže, bar ne još, dok ne osvoji vlast.

Ako bi nastavili sa izlaganjem specifičnosti srpskog režima upravljanja ljudima, nastavili bi i sa specifikovanjem samog populizma, odnosno, produbljenjem onoga što on danas predstavlja. Još jedan od mehanizama vlasti kojim se ljudi drže u pokornosti je kapilarna izborna mobilizacija. Ne govorimo samo o očiglednim pritiscima na glasače, o prisustvu crnih džipova na izbornim mestima, bugarskim vozovima i kontroli članova vladajuće stranke, već o prelivanju ovog pritiska na građane, na članove porodice i prijatelje koji postaju sigurni glasovi. Kada tokom izbornog dana stigne telefonski poziv da se glasa za člana šire porodice, a pri tome se kao argument iznese očigledna laž, ni jedan racionalan kontra-argument niti razotkrivanje laži ne funkcioniše8. Ovaj mehanizam zaista jeste kapilaran, ne samo jer mobiliše one koji se nalaze u neposrednom okruženju člana vladajuće partije, već i zato što se laž i krivica uvlače u intimne relacije sa bliskim osobama. Drugim rečima, uvlače se u kapilare koji pod pritiskom pucaju. Time se razaraju uspostavljeni porodični odnosi i nudi se model prave porodice (koja čini pravi, srpski narod) pokorne i krive. A vlast je tu da krivicu nastavi da eksploatiše.

Učešće građana kao spin vlasti

Za ovakve režime je karakteristična još jedna tačka, a to je zloupotreba instrumenata neposrednog učešća građana u političkim procesima. Prvi stepen zloupotrebe je da vlast onemogućuje njihovu upotrebu kada se na nju odluče sami građani. U to smo se uverili. Za nas je ovde interesantniji drugi stepen, a to je situacija u kojoj sama vlast pokreće ove instrumente ali ne da bi uključila ljude i povećala učešće u politici, već da bi potvrdila sopstvene odluke i zaključke o tome šta je volja pravog naroda. Ima govora o tome da populistički političari organizuju mnogo više referenduma nego bilo koji drugi, i to u pomenutu svrhu, što znači da je populizam bez participacije potpuno koherentan stav9. U tom smislu, Vučić možda predstavlja jednog lenjog populistu jer samo preti održavanjem referenduma o Kosovu, za razliku od Putina i nedavno održanih referenduma kojima je pripojio istočne oblasti Ukrajine Rusiji (iako su njihove precizne granice još uvek nepoznate zbog rata koji i dalje traje). Kao što smo rekli, poenta takve upotrebe ovih instrumenata nije demokratizacija političkog prostora uključenjem ljudi, već u krajnjoj instanci opstanak na vlasti legitimisanjem odluka koje je vlastodržac već doneo. Sa Vučićem je situacija opet specifična, jer se pretpostavljalo da ukoliko bude raspisao referendum na kojem bi se građani Srbije izjašnjavali o Kosovu i njegovoj (ne)zavisnosti, to bi imalo za svrhu prebacivanje odgovornosti za (ne)priznanje sa sebe na volju naroda. Možda će to i učiniti kako se bude približavao njegov odlazak sa vlasti, jer za sada sebi kao predstavniku pravog naroda ne sme dozvoliti potpuno razilaženje mišljenja s njim.

Zbog toga je moguće da ćemo ubuduće imati sve manje protesta ukoliko nisu klijentelistički, sve manje potrebe za neposrednim učešćem u politici, sve manje izlaznosti na izbore i sve manje borbe za demokratizaciju institucija.

Do sada smo dosta govorili o tome da ovaj režim reaguje pritiskom na svaki oblik organizovanja koji nije pod njegovom kontrolom. Tu ne mislimo na opozicione partije, već na udružene građane u organizacije civilnog društva koje danas vlast imenuje neprijateljem države i njenog naroda. I ne samo da ih imenuje već se trudi da dokaže da civilno društvo uopšte nije ono za šta se izdaje, da udruženi i organizovani građani imaju bilo kakve veze sa za vlast odgovarajućim narodom, tj. da ni u kom slučaju nisu autentična politička praksa ljudi već da su samo autentična ispostava interesa stranih sila. Situacija je takva da su u tome i građani i vlast na istoj strani i da se odnos prema civilnom društvu značajno pogoršao sa ratom u Ukrajini i ruskim uticajem na Srbiju. Zajedno sa mnogim drugim demokratskim tekovinama, civilno društvo je viđeno kao „zapadna“ i imperijalistička tvorevina neprimerena srpskom društvu i njegovim vrednostima, te ga je zato potrebno odbaciti. Štaviše, da bi masovni klijenti preživeli, prinuđeni su da obmanjuju društvo i zato nesvesno osećaju krivicu10. A da bi izbegli svaku nelagodu, potrebno je zbrisati svaki mehanizam kontrole i borbe protiv korupcije, odnosno, potrebno je odbaciti demokratiju kao takvu. Zbog toga je moguće da ćemo ubuduće imati sve manje protesta ukoliko nisu klijentelistički, sve manje potrebe za neposrednim učešćem u politici, sve manje izlaznosti na izbore i sve manje borbe za demokratizaciju institucija. Posledica toga može biti samo pasivizacija i potpuno odsustvo politike. Preostaće samo ono što je već na delu – moralistička imaginacija politike.

Ima li potrebe da se i dalje pitamo „gde su ljudi“? Ili su masovno zahvaćeni klijentelizmom vlasti ili su na njenom drugom polu, u opoziciji. To je stanje stvari. Ljudi su racionalizovali svoje egzistencijalne strahove i nasilje koje trpe ne videći ga više kao nasilje, već kao racionalne postupke kojima se zapravo ne vrši prinuda nad njima niti ih bilo ko primorava na bilo šta. Dobrovoljno su se predali vlasti koja je sveprisutna brisanjem bilo kakve distance prema njoj. A ta distanca jeste ono što nas čini političkim subjektom, koji i dalje može imati sopstveni, lični i subjektivni prostor za donošenje odluka. Jer to je ono što nam preostaje, zar ne, da počev od sebe donesemo drugačije odluke.

1 Iz teksta „Aktivizam ili nestanak. Na nama je” Đorđa Miketića, narodnog poslanika ispred političke stranke Zajedno. Iako tekst sadrži mnoštvo motiva koji bi zaslužili posebnu analizu, recimo korišćenje političnosti kao afirmativnog termina i apolitičnosti kao krajnje negativnog koji pripisuje i vlasti i ljudima u izvesnim situacijama, dok je umesto reči politika u naslovu napravljen kompromis i upotrebljena je druga – aktivizam, ovde je zanimljivo da se u tekstu apolitičnost gotovo izjednačava sa nestankom (nacije) dok se kao rešenje i politički program nudi novi patriotizam.

2 Pogledati film Traumprotest u produkciji GKP (2022) koji na vizuelnom nivou dočarava upravo ovu tezu, kao i Bilten STANAR #15 „Rat i izbori. A ljudi?“, jer oba govore i o tome da izbori i sa njima povezani protesti nisu u stanju da daju politički odgovor na ratom i nasiljem obeležen kontekstom u kojem se i sami odvijaju.

3 Dve napomene: Na poslednjim izborima 2022. godine izlaznost jeste bila neočekivano velika a razlog za to možemo potražiti u obećanju i matematici opozicije da će upravo velika izlaznost omogućiti smenu vlasti; iako je nepoverenje u opozicione partije bilo vrlo izraženo posebno na protestima koje su građani i njihove neformalne inicijative organizovali, po našem mišljenju to nepoverenje je samo manifestno (nisu želeli da ih vlast vidi u društvu svog neprijatelja, opozicije), a danas je evidentno da su neformalne inicijative od početka bile povezane sa opozicijom koja danas slobodno učestvuje na njihovim protestima, dok su mnogi građanski aktivisti postali partijski.

4 Traumprotest, Ibid.

5 Jan-Verner Miler, Šta je populizam?, Fabrika knjiga, Peščanik, 2017.

6 Ibid.

7 Isto važi i za zaposlenje u stranim kompanijama koje subvencioniše vlast, a često i privatna preduzeća od vlasti očekuju beneficije, subvencije i priliku za proširenje posla što ih neretko uvlači u polulegalne i koruptivne radnje.

8 Vladajuća stranka se služi i lažima kada vrši pritisak na sigurne glasače: glasajte za člana svoje šire porodice kojem ćete time pomoći da uđe u lokalni parlament, a pri tome se on uopšte ne nalazi na verifikovanoj listi budućih odbornika. Iako imena na listi mogu da se menjaju, ovaj mehanizam prinude ima pre svega za cilj prikupljanje što većeg broja glasova a ne otvorenu kompeticiju među članovima stranke o tome ko će biti budući odbornik.

9 Miler, Ibid.

10 Mihail Riklin, Pisma iz Moskve, Bibilioteka XX vek, Beograd, 2006.

Kolaž-ilustracija: GKP

Povezani tekstovi:

GKP – O ljudi moji, nema ljudi

Željko Popović – Šta da se ne radi – politika iznad apatije i aktivizma

Podeli ovaj članak:


Najnoviji članci



Autori izveštaja: Branka Ćurčić & Zoran Gajić Izdavač: Grupa za konceptualnu politiku Pred vama je peti po redu Izveštaj Grupe za konceptualnu politiku iz Novog Sada, […]

Podeli ovaj članak:
Objavljeno: 29. 02. 2024.


Dokument koji je pred vama, Predlog za politiku decentralizacije – za očuvanje građanskog karaktera mesne samouprave, dobili su svi koji su raspoloženi da nam se pridruže […]

Podeli ovaj članak:
Objavljeno: 27. 02. 2024.


Perspektive srpskog društva s kvazielitama i pseudojavnošću Često se može čuti kako nam je društvo duboko podeljeno, da postoji nepremostiv jaz između „dve Srbije“ koje su […]

Podeli ovaj članak:
Objavljeno: 12. 02. 2024.


Dokumentarni film: Istina, odgovornost, poverenje Film je nastao u procesu zagovaranja građanskog karaktera mesne samouprave, ali se kao ključno nametnulo pitanje poverenja. Naš je utisak da […]

Podeli ovaj članak:
Objavljeno: 31. 01. 2024.
   
   

Prijavi se i budi prvi koji ćeš
pročitati novi članak



© 2022 BiltenSTANAR

Uredništvo biltena

Grupa za konceptualnu politiku
Pariske komune 42, Novi Sad
tel: +381 (0)21 6333 013
konceptualna politika@gmail.com
www.gkp.org.rs
www.inicijativa-samouprava.rs
www.mesnezajednice.rs



© 2022 BiltenSTANAR
Vrati se na vrh