Teritorija i Tabu

O konstantama srpske politike prema Kosovu
„Jedino prihvatljivo rešenje za Srbiju i srpski narod je puna reintegracija teritorije Kosova u ustavno-pravni poredak Srbije”. Ovako glasi ne samo sažetak deklaracije o Kosovu koju je nedavno donela za te poslove zadužena skupina „patriotskih intelektualaca” već je to i sažetak srpske politike prema Kosovu od trenutka kada je Socijalistička Republika Srbija 23. marta 1989. ukinula autonomiju Autonomne pokrajine Kosovo i uspostavila tamo mehanizme policijskog i institucionalnog terora. Policijski teror je već pet dana kasnije rezultirao u likvidaciji 25 demonstranata i hapšenju preko hiljadu ljudi albanske nacionalnosti. Institucionalni teror je započeo primoravanjem univerzitetskih nastavnika da potpišu izjavu o lojalnosti Miloševićevoj državi, zatim zabranu pristupa univerzitetu onima koji to nisu potpisali, pa se to do 1991. prenelo na celokupan obrazovni sistem u kom tada više nije bilo ni jednog pripadnika ili pripadnice albanske nacionalnosti koji je u njemu radio. Službeni jezik na Kosovu je postao samo srpski, mediji na albanskom se više nisu finansirali iz budžeta već su bili zabranjivani, a procena je da je do početka devedesetih već oko 70% Albanaca na Kosovu dobilo otkaze na svojim radnim mestima. U tom se trenutku zapravo već Kosovo odvaja od ustavno-pravnog poretka Srbije, i to ne odmah oružanim ustankom već postepenom izgradnjom paralelnih institucija kojom će započeti proces formiranja kosovske državnosti. Svi ovi događaji praktično su nepoznati srpskoj javnosti, ili ona prosto ne želi da zna za njih. Ali kako god, Srbija je ukidanjem autonomije Kosova zapravo učinila prvi korak ka rušenju ustavnog poretka SFRJ, a što će potom učiniti i druge federalne jedinice sa svojim secesionističkim politikama. Prva je dakle ovde teza koju bismo da zabeležimo ona da je ukidanje autonomije Kosova prvi ustavno-pravni čin koji je doveo do procesa dezintegracije Jugoslavije. Taj proces je, a što je jedan od standarda „srpske politike”, prikriven diskursom koji je tvrdio nešto potpuno obrnuto – to da je „srpska politika” politika očuvanja jugoslovenske federacije. Naravno, u takav diskurs više niko drugi osim srpske strane u toj federaciji nije verovao.
U pomenutoj deklaraciji patriotskih intelektualaca se dakle albanskoj većini na Kosovu nudi upravo ono što im je te 1989. godine oduzeto. Što je najparadoksalnije time se implicira da bi albansko stanovništvo posle više od trideset godina borbe za nezavisnost moglo tako nešto danas i prihvatiti. Da se tako nešto neće dogoditi vrlo dobro znaju i sami potpisnici deklaracije, nespremni za rat koliko su nespremni i za mir, te njihov čin naravno i ne čitamo kao izraz politike, već kao nastavak skoro dva veka starog opredeljenja države Srbije da se jedna teritorijalna pretenzija predstavi mitskim i fantazmagorijskim sredstvima. Otuda je političko krilo tih patriotskih intelektualaca najavilo podnošenje u Skupštini još jedne nove deklaracije, i nju su nazvali „Deklaracija o zaštiti slobode misli i govora i borbe patriotskih intelektualaca za istinu”. Ovakva vrsta muzealizacije nečega što stoji na mestu politike, samoproklamavanje te „politike” za neku ugroženu prirodnu vrstu ili ugroženo kulturno nasleđe, dovoljan je pokazatelj samospoznaje o uzaludnosti ovakve pozicije za koju politika nema nikakve veze sa ljudima, a posebno ne sa ljudima koji žive na Kosovu i koji su u budućnosti projektovani isključivo kao oni koji bi mogli da žrtvuju svoje živote za takvu politiku, odnosno njeno odsustvo.
Kako razumeti jednu toliko paradoksalnu osnovu politike jedne nacionalne države koja bi navodno da integriše pripadnike jedne druge nacije drugačije nego kao poricanje pune „ljudskosti” pripadnika te nacije, a što je uostalom u osnovi svakog poznatog rasističkog diskursa.
Uostalom ono što je konstanta „srpske politike” prema Kosovu od XIX veka na ovamo jeste da je Kosovo naprosto i isključivo teritorija koja po sili srednjevekovne državnosti i religije pripada „modernoj državi Srbiji” u koju je Kosovo konačno pripojeno tokom balkanskih ratova 1912-13. U tom narativu Albanci ne samo da su nelegitimni uzurpatori te teritorije, već su oni mahom označeni kao plemenska zajednica na nižem stepenu civilizacije, što čak pominje i sam Dimitrije Tucović koji u knjizi Srbija i Arbanija (1914), zaključuje da su oni „kulturno stajali ispod svojih suseda, pa čak i Crnogoraca“ (sic!).1 Ako je autor „kritike zavojevačke politike srpske buržuazije” takođe ispoljio latentan rasistički odnos prema Albancima onda nije teško zamisliti „diskurs” onih koje je Tucović kritikovao – uostalom taj diskurs i jeste jedan od kontinuiteta „srpske politike” prema Kosovu. O tome kako je takav odnos bio poguban upravo za sam srpski narod svedoči čuvena vojna odluka o povlačenju srpske vojske preko Albanije tokom Prvog svetskog rata, verovatno najtragičniji događaj u srpskoj istoriji. Čak ni u vreme socijalizma nije bilo moguće razmatrati okolnosti ove golgote kao kada je na primer u Centralnom komitetu Saveza Komunista Srbije nastala pometnja kada je Politika 1965. počela da objavljuje ratni dnevnik bliskog Tucovićevog saradnika profesora Miloša Trebinjca, komandira jedne artiljerijske brigade. U tom dnevniku se postavilo pitanje očekivanja srpske strane da će kroz Albaniju proći neometano kao da se radi ili o nekoj teritoriji nastanjenoj prijateljski nastrojenom ljudima ili pak o teritoriji bez svojstava na kojoj ljudi i ne postoje. Trebinjac u dnevniku postavlja pitanje: „Zar je neko mogao polagati toliko nade u Arnaute da će nam dati životne namirnice posle svega čime smo ih zadužili? Zar se zaboravila ona lepa narodna izreka: ko vetar seje taj bure žanje?”2 Trebinjac naravno aludira na zločine nad albanskim stanovništvom tokom balkanskih ratova, koji su i tada kao i sada bili nepoznati srpskoj javnosti, pa tako ni onim nesrećnim ljudima koji su poslati da prođu kroz „strašne arbanaške klance”.
Iz ovog sledi druga teza koju ćemo ovde zabeležiti, a to je da za srpsku državotvornu politiku Albanci zapravo ne postoje. Oni ne samo da ne postoje kao politički subjekti, već je pretpostavka pune reintegracije teritorije ta da je postojanje Albanaca na Kosovu ili neka vrsta istorijske slučajnosti koja se može ispraviti (na primer bacanjem preko Prokletija, kao što je to predlagao Šešelj), ili da ih njihova „civilizacijska zaostalost” ni ne čini ljudima u punom smislu te reči. Kako razumeti jednu toliko paradoksalnu osnovu politike jedne nacionalne države koja bi navodno da integriše pripadnike jedne druge nacije drugačije nego kao poricanje pune „ljudskosti” pripadnika te nacije, a što je uostalom u osnovi svakog poznatog rasističkog diskursa. „Patriotski” predlog o reintegraciji teritorije u ustavno-pravni poredak Srbije tako zapravo nikada ne podrazumeva stanovnike Kosova albanske nacionalnosti jer bi onda konsekvenca priznanja da Albanci ipak postoje podrazumevala ne samo reintegraciju teritorije već i reintergraciju stanovništva koje bi tada činilo četvrtinu stanovništva takve reintergrisane Srbije. Konsekvence ovog za samu državu Srbiju (dakle reintergracija stanovništva za koje se pokazalo da ipak nije prijateljski nastrojeno ka toj državi) bi dovelo do toga da bi Albanci onda sudelovali u institucionalnom sistemu republike Srbije, ali ni to patriotski intelektualci ne uzimaju u obzir niti pominju jer i onako za njih Albanci nisu politički subjekt.
Permanentna pretnja nad vlastitim stanovništvom poslednja je etapa ratova devedesetih i glavni je razlog zašto ratni pokliči i dalje postoje jer zapravo još uvek u punom smislu te reči nije došlo do finalnog obračuna srpske države sa vlastitim stanovništvom.
Takođe ono što je zajedničko u srpskoj politici prema Albancima jeste stalno izbegavanje bilo kakvog dijaloga s njima osim onog koji je nametnut silom međunarodne zajednice – pa se onda stiče utisak da je međunarodna zajednica ta koja vodi politiku u ime Albanaca i njima rukovodi, jer, da ponovimo, oni nisu politički subjekt. Na to je krajem XIX veka ukazivao i tadašnji srpski konzul u Prištini, pisac Branislav Nušić: „Arnauti su elemenat srodan nama i mi smo najpozvaniji da mu se približimo a mi kanda od svih koji su sa njima u ma kakvom dodiru ostajemo ipak najdalji”.3 Nušić u istom izveštaju zaključuje da će se upravo to „ispostaviti kao fatalna greška”. Tako kao što je poverenje u vlastitu propagandu ugrozilo srpsku vojsku u povlačenju kroz Albaniju, tako je i propaganda o politički nepostojećem Albancu uslovila to da se država Srbija isključivo mora povinovati nametnutim rešenjima međunarodne zajednice te je ona u ovom trenutku kada je nezavisnost Kosova u pitanju svedena na fait accompli. Kao što je posle odbijanja plana koji bi ustanovio autonomiju za Srbe u Hrvatskoj (plana Z-4) usledio srpski egzodus, umesto neukidanja autonomije Kosova i dijaloga o regulisanju te autonomije, „srpska politika” je sada suočena sa činjenicom da tu autonomiju pominju još jedino srpski patriotski intelektualci.
Mišljenje o Kosovu koje nije u skladu sa politikom „pune reintegracije teritorije” (po mogućstvu bez ljudi na njoj) zapravo je u srpskom društvu predstavljeno kao nemoguće za misliti i iskazati, i malo ko uopšte i pokušava da ga iznese jer bi to bilo opasno prekoračenje tabua, iako za to nije (još uvek) predviđena i neka zakonska kazna.
Po „teoriji govornog delanja” svaki iskaz vrši tri čina: lokutorni (sam čin izgovaranja reči), ilokutorni (čin koji govornik vrši izgovaranjem reči) i perlokutorni (čin koji nastaje kao rezultat iskaza). Ako je svaki problem uvek i diskurzivni problem (karaketristika svakog problema je uvek i nemogućnost da se o njemu govori), onda je konstanta srpske politike zapravo rascep koji nastaje između lokutornog i perlokutornog čina u političkom govoru. U nedostatku novih perlokutornih konsekvenci (jer one su već iza nas i broje na desetine hiljada žrtava ratova devedesetih) srpski diskurs o Kosovu je isključivo usmeren na disciplinovanje i pokoravanje srpskog stanovništva unutar srpske države. On zapravo nema ni jednu drugu funkciju niti smisao. Permanentna pretnja nad vlastitim stanovništvom poslednja je etapa ratova devedesetih i glavni je razlog zašto ratni pokliči i dalje postoje jer zapravo još uvek u punom smislu te reči nije došlo do finalnog obračuna srpske države sa vlastitim stanovništvom. U ovom trenutku je mnogo lakše zamisliti nasilje nad političkim neistomišljenicima u Srbiji (uostalom za to su stvorene „narodne patrole” i slične paravojne formacije – a ne za neki budući rat sa neprijateljskim susedima) nego vojni sukob sa Albancima. Jedini uspešan politički projekat države Srbije u poslednji 40 godina bio je kreiranje javnosti uz pomoć koje su se sve dosadašnje vlasti u Srbiji od 1987. samolegitimisale. Mantra da niko nikada u ime Srbije neće priznati nezavisnost Kosova forma je političke ucene uz pomoć koje se osigurava svaka vlast u Srbiji. Tako da bi treća teza ovog teksta bila da Kosovo danas nije ništa drugo do ime vlasti u Srbiji.4 U političkom smislu je priznanje Kosova čin nacionalne izdaje a u antropološkom smislu ono je društveni tabu.
Dakle, osim principa teritorije bez ljudi drugi princip na kom su zasnovane konstante srpske politike prema Kosovu ne može se drugačije izreći nego pozivanjem na antropološki pojam tabua, koji je poslužio i za Frojdovu psihoanalitičku teoriju, posebno za njegovu analizu „prisilnih bolesnika”. Mišljenje o Kosovu koje nije u skladu sa politikom „pune reintegracije teritorije” (po mogućstvu bez ljudi na njoj) zapravo je u srpskom društvu predstavljeno kao nemoguće za misliti i iskazati, i malo ko uopšte i pokušava da ga iznese jer bi to bilo opasno prekoračenje tabua, iako za to nije (još uvek) predviđena i neka zakonska kazna. U svojoj seminalnoj mada i kontraverznoj raspravi o ovom pojmu, za tabu kao prisilnu zabranu mišljenja i govora nekakva neposredna pretnja kaznom jeste zapravo suvišna jer „postoji unutrašnja sigurnost da će prekoračenje dovesti do nepodnošljive nesreće”, a pre svega da će „prekoračenje zabrane naškoditi određenoj osobi i njegovoj okolini”. Ograničenja tabua nisu religiozne i moralne zabrane, već su zabrane same po sebi, kaže Frojd, i od moralnih zabrana ih izdvaja nedostatak obrazloženja već njihova samo-po-sebi razumljivost, a što bi bila i jedna od definicija ideologije u altizerijanskom ključu. Otuda su pojmovi tabua i ideologije vrlo srodni. Pošto nije zaprećena zakonska kazna za delikt mišljenja o priznanju ili bilo kakvom prihvatanju nezavisnosti Kosova, ono po čemu znamo da se ovde radi o tabuu jeste jedna druga vrsta pretnje. Frojd kaže: „Čovek koji je prekršio tabu postaje i sam tabu jer poseduje opasnu sposobnost da i druge dovede u iskušenje da slede njegov primer. On budi zavist: zašto bi njemu bilo dozvoljeno ono što je drugima zabranjeno i stoga se mora izbegavati”.5 Ali, po Frojdu, prekršenje tabua jer zapravo i moguće za nekog ko je već postao tabu, a to je pre svih kralj ili poglavica. Poglavici je dozvoljen užitak prekoračenja tabua jer je i on sam već tabu.
Otuda politika priznanja Kosova može postati moguća samo ako vođa (koji je već tabu) prekorači taj tabu i otuda je poglavici već i dozvoljeno ono što drugima nije dozvoljeno – na primer da uopšte vodi dijalog sa kosovskim Albancima, jer samim činom tog dijaloga sa poglavicom drugog plemena on postojanje tog plemena i priznaje. Otuda se srpska nacija nalazi u situaciji da ne sme ništa da dodirne (na primer Srbi koji žive na Kosovu koji su do pre par dana radili za kosovske institucije osim na poslu i prodavnici praktično ne ulaze u društveni kontakt sa Albancima) dok poglavica sam ne prekorači zabranu na ovaj ili onaj način. Da li ćemo se jednog dana probuditi i čuti na poglavičinim medijima da je Kosovo zapravo nezavisno, u to sumnjam. I dalje će se tabu održavati jer on je uslov vlasti. Ali pošto su u konačnici i drugi zainteresovani za teritoriju, i vole da svoju teritoriju vide kao etnički čistu, Kosovo možda jednog dana neće biti samo jedno (ono koje je Srbija) već će ga biti dva – i ono albansko i ono srpsko. Dakle, pre ćemo videti nekakvu teritorijalnu raspodelu između Srba i Albanaca jer konflikt na Kosovu neće završiti dok obe strane ne proglase pobedu. Albanska je već proglasila pobedu i sada se čeka srpski poglavica da on nekako pronađe način da to učini kršeći ograničenja tabua ali i održavajući isti taj tabu za sve nas.
1 Dimitrije Tucović, Srbija i Arbanija – Jedan prilog kritici zavojevačke politike srpske buržuazije, Beograd, 1914.
2 Navedeno u: Petrit Imami, Srbi i Albanci kroz vekove, Beograd, 1998, str. 119-120.
3 Navedeno u Ibid, str. 78.
4 Sličnu tezu je već detaljno elaborirala Branka Ćurčić u tekstu “Kosovo je srce vlasti Srbije”. https://biltenstanar.rs/analize/kosovo-je-srce-vlasti-srbije/
5 Sigmund Frojd, Totem i Tabu, Novi Sad, 1976, str. 156.
Tekst je objavljen u Biltenu STANAR #16&17, jesen 2022. godine.
Ilustracija: Preklop slike mitinga na Gazimestanu 1989. godine i slike dečijeg duksa pronađenog ekshumacijom leševa iz masovne grobnice u Batajnici.
–
Povezani tekstovi:
Da li je moguće misliti priznanje Kosova ako si Srbin?, Zoran Gajić
Kosovski fantazam, Petar Atanacković
Državotvorna opozicija i Kosovo, Željko Popović
Kosovo je srce vlasti Srbije, Branka Ćurčić
O čemu ćutimo kada ćutimo o Kosovu, Dejan Atanacković