Nezavisnost Kosova nije dovoljna

Emancipacija Srbije će se meriti odnosom prema opštinama Preševske doline
Kosovski čvor počinje da se dreši. Neumitan i nezaustavljiv proces ulaska Republike Kosovo u međunarodne institucije, vodi vremenom ka nezvaničom priznanju, i uspostavljanju normalnih međudržavnih odnosa. Proces je to koji će još trajati, sa manje ili više natezanja, ali sa sve manje neizvesnosti. Naravno, osim ako neko u ludilu ne napravi nekakav samoubilački potez. Na žalost, ludilo je u našoj istoriji najčešće pobeđivalo nad svim razumnim i miroljubivim rešenjima. Uskoro će se videti koliko je miroljubiva retorika političara bila licemerna, ili, koliko su vojne vežbe i podizanje borbenih aviona bili samo sredstvo za maskiranje političkih dogovora. Vlastodršci u Srbiji će na kraju morati da prihvate realnost, jednoglasnu međunarodnu direktivu, a ceo slučaj će toliko dramatizovati da prikažu sebe kao žrtve svetske zavere i otimanja. Da bi u narednim decenijama i vekovima tu priču mogli da eksploatišu i vladaju zaluđenim narodom u nedogled.
Iz današnje perspektive srbijanska politika sve nade polaže u takozvanu Zajednicu srpskih opština (ZSO) na severu Kosova. Zabluda je da se ovim planom kompenzuje gubitak celog Kosova – u suštini, takav plan samo produbljuje postojeće probleme i proizvodi nove. Pre svega, briše se građanski karakter društva i uvodi se etnički.
Kad se gleda u budućnost, onda treba usmeriti pažnju na mnogo važnija pitanja koja će uslediti posle dana formalnog priznavanja. Prvo pitanje je kako će se prevazići stalna, a sad posebno podgrejana kriza sa statusom takozvane Republike Srpske u okviru države Bosne i Hercegovine. Najopasniji, kompenzacioni zahtev, koji bi bio na ivici ozbiljnih sukoba, bio bi reciprocitet – izdvajanje RS iz BiH i pripajanje Srbiji, ili stvaranje pandama RS na Kosovu, u obliku ZSO. Ali, bilo kakvo razrešenje tog pitanja mora jednog dana da stavi na dnevni red mnogo važniju temu:
Pitanje je kako će se živeti u tim novim uslovima, kako će se te države (Srbija, Kosovo, BiH) odnositi prema svojim građanima – konkretno, kosovske vlasti prema manjinskim Srbima na celoj teritoriji Kosova, a kako srbijanske vlasti prema manjinskim Albancima u takozvanoj Preševskoj dolini. Tačnije postavljeno ovo pitanje glasi – Kako će se ove države odnositi prema svim svojim građanima, bez obzira na nacionalnu pripadnost?
Iz današnje perspektive srbijanska politika sve nade polaže u takozvanu Zajednicu srpskih opština (ZSO) na severu Kosova. Zabluda je da se ovim planom kompenzuje gubitak celog Kosova – u suštini, takav plan samo produbljuje postojeće probleme i proizvodi nove. Pre svega, briše se građanski karakter društva i uvodi se etnički. Tim projektom se Srbi južno od Ibra guraju u podređeni položaj, baš kao i Albanci koji žive severno od Ibra. Eventualni reciprocitet, davanje istih prava, koje ima ZSO, opštinama na jugu Srbije, u Bujanovcu, Medveđi i Preševu, vodi stvaranju enklave koja niti može biti u sastavu Kosova, niti može očekivati poboljšanje svog položaja u okviru države Srbije. I jedna i druga pretpostavljena Zajednica bila bi samo pogodno tlo za dalje podele, izolaciju, i žarište nezadovoljstva i sukoba.
Politička ideja decentralizacije države i jačanja lokalne samouprave postoji kao jedini integrativni projekat u postojećem stanju kad centralizovana vlast proizvodi stalne krize u odnosu sa svojim građanima, i sa celim svetom.
Rešenje Kosovskog čvora ne treba očekivati samo u formalnom priznavanju državne nezavisnosti, nego ga treba tražiti u suštinskoj emancipaciji, pre svega društva u Srbiji, što bi moglo pozitivno da se odrazi i na odnose unutar Kosova. Prvi korak emancipacije bio bi priznavanje činjenica o razmerama ratnih zločina počinjenim nad albanskim civilima tokom NATO kampanje, kao preduslov za razgovor o zločinima koje je OVK počinila nad Srbima posle juna 1999. i u martu 2004. Emancipacija, oslobađanje od teškog istorijskog tereta zabluda, mitova, predrasuda, nacionalizma i mržnje, znači i oslobađanje društva od nasilja države koja mu nameće svoju volju, svoju ideologiju, u svim oblicima života, pre svega privrede, a zatim samostalnog delovanja i razvoja u oblastima obrazovanja, kulture, zdravstva.
Politička ideja decentralizacije države i jačanja lokalne samouprave postoji kao jedini integrativni projekat u postojećem stanju kad centralizovana vlast proizvodi stalne krize u odnosu sa svojim građanima, i sa celim svetom. Takva politika ne znači ukidanje i slabljenje države, naprotiv, država koja bude oslobođena od uzurpatora – političke samovolje korumpirane od domaćeg i stranog kapitala, od ideološko-političkog programa Crkve, moći će da bude efikasan servis građana – koji je kontrolisan, i koji služi javnom interesu. Zaista korenite promene moraju menjati ceo sistem organizacije države i društva. Postojeća parlamentarna demokratija je uzurpirana od političkih partija koje se održavaju na političkoj sceni nacionalističkim, demagoškim manipulacijama, lažima i propagandom i ne zastupaju stvarne potrebe i interese građana. Decentralizacijom i razvijenom lokalnom samoupravom, demokratija bi dobila šansu da bude bliža volji građana.
Najveći nacionalni interes građana Srbije bio bi podrška Albancima, stanovnicima Preševske doline, da izađu iz izolacije i da budu ravnopravno tretirani kao svi ostali stanovnici Srbije – ne samo po nacionalno-manjinskim pravima, nego suštinski, po građanskim i ljudskim pravima i uslovima za privredni razvoj.
Ovakav politički program može biti nova politička vizija koja bi bila prihvatljiva svim građanima, bez obzira na etničku pripadnost. U praksi, to znači da bi i Srbi i Albanci imali zajednički interes za uspostavu novog društvenog odnosa na celoj teritoriji Srbije, a ne samo u enklavi Preševske doline. Albanci se ne bi borili za ekskluzivnu samostalnost samo svoje Doline, nego zajedno sa Srbima za jačanje lokalne samouprave u celoj Srbiji. Na taj način i Srbi i Albanci bi izašli iz svog uskog nacionalnog interesa i podigli bi ga na drugi novo, zajedničkog interesa građana. I samo tako, kad bi umesto da budu „politički Albanci“ ili „politički Srbi“, postali politički građani, imali bi izgleda da izađu iz postojećeg začaranog kruga. Dakle, ni jedna opština u Srbiji, „Od Horgoša do Preševa“ ne treba biti „srpska“ nego treba biti svojina građana koji u njima žive. Građani u opštini Preševo nisu diskriminisani samo na planu prava nacionalnih manjina (obrazovanje, udžbenici, priznavanje diploma…) nego i u odnosu na prava i povlastice koje u odnosu na njih imaju stanovnici, na primer, Vladičinog Hana, kad su u pitanju investicije i podrška države privrednom razvoju. Ali i stanovnici Vladičinog Hana su isto tako diskriminisani u odnosu na centralnu vlast u Beogradu, status i moć prestonice. Beograd kao prestonica je država u državi, po svim pokazateljima, ne samo zbog broja stanovnika, nego i veličine budžeta, gradnje, odlučivanja… Vladičin Han i Preševo ( i 90 odsto opština u Srbiji) treba da prepoznaju taj zajednički podređeni položaj koji ih drži u zaostalosti.
Bez ovakvog političkog zaokreta, prepoznavanja zajedničkih problema i zajedničkih interesa političke saradnje i udruživanja – samo bi se po ustaljenom modelu ponavljali postojeći odnosi u kojima svemoćna država sprovodi svoju volju nad svim svojim građanima sakrivajući se iza nacionalnih, takozvanih „srpskih“ interesa. Najveći nacionalni interes građana Srbije bio bi podrška Albancima, stanovnicima Preševske doline, da izađu iz izolacije i da budu ravnopravno tretirani kao svi ostali stanovnici Srbije – ne samo po nacionalno-manjinskim pravima, nego suštinski, po građanskim i ljudskim pravima i uslovima za privredni razvoj. Kao takvi oni mogu predstavljati most saradnje između Kosova i Srbije, za budućnost u kojoj su granice samo formalne, administrativne. Upravo onakve kakve su danas u Evropskoj uniji, a kakve su nekad bile u SFR Jugoslaviji. Sve ono što je nepovratno propušteno tokom više decenija na Kosovu, može se ispraviti u Preševskoj dolini.
Naravno, sve su to mogućnosti. Došli smo do apsurdne situacije da nam prošlost izgleda kao utopija a da nam je distopija budućnost. Pitanje je da li uopšte ima vremena za otrežnjenje i pronalazak puta izlaza iz ratnog ćorsokaka, ili je neumitna još jedna katastrofa, ali ovog puta najteža, da bi se iz pepela rodio neki novi život.
Tekst je objavljen u Biltenu STANAR #16&17, jesen 2022. godine.
Ilustracija: Preklop slike „Osvećeno Kosovo“ Paje Jovanovića, 1921. i slike sa suđenja Nebojši Pavkoviću u Hagu.
–
Povezani tekstovi:
Da li je moguće misliti priznanje Kosova ako si Srbin?, Zoran Gajić
Kosovski fantazam, Petar Atanacković
Državotvorna opozicija i Kosovo, Željko Popović
Kosovo je srce vlasti Srbije, Branka Ćurčić
O čemu ćutimo kada ćutimo o Kosovu, Dejan Atanacković
Teritorija i Tabu, Branislav Dimitrijević