Nomen est omen


           
ANALIZE  Aleksandar Nikolić Objavljeno: 03. 03. 2023.

Okovani prometeji ili Srbija danas

Gde su ljudi ako ih nema na ulici? Zašto se ne pobune protiv nepravde? Ovo su pitanja koja nam se nameću svaki put kada pročitamo vesti o dešavanjima na našoj političkoj sceni. Pritom, oživljavaju se uspomene na proteste protiv režima Slobodana Miloševića, od kojih je najuspešniji bio onaj koji je održan 5. oktobra 2000. godine. Učesnici tog protesta su uglavnom verovali da će doći do suštinskih promena nakon pada Miloševića.

Do promena je došlo – privatizacija je bila u punom zamahu, radnička prava su u znatnoj meri pogažena, učinjeni su ustupci Srpskoj pravoslavnoj crkvi uvođenjem veronauke u škole, istorijski revizionizam je procvetao („zli komunisti su za sve krivi“), pobedile su vrednosti slobodnog tržišta. Ovaj scenario je bio pripremljen tokom devedesetih godina, ali su ga „šampioni demokratije“ uspešno realizovali početkom 21. veka. Autor ovih redova pripada generaciji koja oseća baš te negativne posledice petooktobarskih promena. One su, između ostalog, uslovile dolazak Aleksandra Vučića na vlast i još brutalnije sprovođenje neoliberalne politike.

Više čujemo jadikovke i dosadno moralisanje, nego bilo kakvu smislenu analizu političkih prilika ili promociju onih ideja koje se ne nalaze na političkom mainstreamu.

Za skoro jedanaest godina naprednjačke tiranije, u dva navrata (2017. i 2018-2020. godine) organizovani su masovni protesti koji su okončani neuspešno.1 Ovi drugi, poznatiji pod imenom „1 od 5 miliona“,2 iznedrili su i „zvezde“ koje su se pojavljivale u tzv. opozicionim medijima, ali tu „popularnost“ nisu uspele da kapitalizuju. Famozni lideri opozicije su tada naširoko govorili o „promeni sistema“, ali njih nije ni najmanje brinuo položaj najsiromašnijih i najugroženijih slojeva stanovništva (u tom smislu se do danas ništa nije promenilo). Njima je bilo najvažnije da se oslobode mediji i da se poboljšaju izborni uslovi. Da je samo do toga došlo, pa „slepi“ bi progledali, a „gluvi“ pročuli. Nebulozno! Da ne govorimo o tome koliko su ispirali usta kosovskim pitanjem, što čine i danas.

Tu dolazimo i do tzv. opozicionih medija na kojima se vrte uglavnom jedni te isti analitičari i opozicioni političari i prežvakavaju već ispričane priče. Više čujemo jadikovke i dosadno moralisanje, nego bilo kakvu smislenu analizu političkih prilika ili promociju onih ideja koje se ne nalaze na političkom mainstreamu.

Ono što vajni opozicionari (i mediji) ne žele da vide je činjenica da je Srbija zemlja sa okovanim društvom, što je karakteristično za zemlje na periferiji svetskog kapitalističkog sistema. Šta to znači? Naprednjački režim nije generator apatije kao što se obično misli. On opstaje na klijentelizmu, odnosno na prećutnom dogovoru sa onima koji ne moraju nužno da budu članovi vladajuće stranke.3 Pritom, to su ljudi koji rade kako u javnom, tako i u privatnom sektoru. Njima se prodaje iluzija da su pripadnici srednje klase koji udobno uživaju u određenim privilegijama. Uz to, onima koji obavljaju različite poslove za režim (obezbeđivanje sigurnih glasova pred izbore) popravlja se status. No, ništa nije večno, pa ni pozicije koje ti ljudi drže. Oni ih mogu izgubiti na razne načine.

Dakle, poenta je u tome da nikakva sloboda medija ili poboljšanje izbornih uslova neće suštinski promeniti stvari.

Naravno, ne treba da smetnemo sa uma činjenicu da postoje i oni koji su ucenjeni i zastrašeni – o njima najčešće govore predstavnici mainstream opozicije. Ipak, oni ne prepoznaju klijentelizam kao najgori oblik korupcije, jer su neki od njih učestvovali u prethodnoj „demokratskoj“ vlasti koja je to takođe primenjivala. Da li od njih možemo očekivati da se izbore protiv toga? Ne, jer oni ne preispituju svojinske odnose. Oni bi promenili vlast, ali ne bi promenili i sistem. Taj princip važi za sve (kvazi)opozicione parlamentarne opcije.

Dakle, poenta je u tome da nikakva sloboda medija ili poboljšanje izbornih uslova neće suštinski promeniti stvari. Čak i nedavni nastupi opozicije u skupštinskim klupama pokazuju svu ograničenost i besmisao ovakvog parlamentarizma, kao i realnu sliku naše političke scene. Nastup u parlamentu može da bude dobar za iznošenje novih ideja i predloga, ali tu borba ne prestaje. Vaninstitucionalna sredstva su mnogo efikasnije oruđe, a videli smo kako naprednjaci reaguju na pritisak sa ulice. Ipak, nije dovoljno samo pojaviti se na ulici, uzvikivati nekoliko parola, prošetati se i otići kući ili na piće. Treba osvestiti ljude, politički ih vaspitati, polako im skidati okove koje im je stavio sistem.

U tom smislu, ovaj tekst valja završiti sledećom tvrdnjom filozofa Herberta Markuzea (Herbert Marcuse): „Kao što je tačno da se narod mora sam osloboditi iz svog ropstva, tako je tačno i to da se on najpre mora osloboditi onoga što je društvo u kome živi načinilo od njega. Primarno oslobođenje ne može biti ’spontano’, jer bi takav spontanitet imao za sadržaj samo vrednosti i ciljeve etabliranog sistema. Samooslobođenje znači samovaspitanje, kome prethodi vaspitanje posredstvom drugih. U društvu, u čiju strukturu spada nejednak pristup znanju i informaciji, antagonizam između vaspitača i vaspitanika je neizbežan. Već obrazovani su dužni da svoje znanje upotrebe za to da pomognu drugim ljudima da realizuju i uživaju svoje sposobnosti. Svako istinsko vaspitanje je političko vaspitanje; ali u klasnom društvu političko vaspitanje je nezamislivo bez jednog, u teoriji i praksi radikalne opozicije, iskušanog i obrazovanog vođstva. Njegova funkcija je u tome da ’prevede’ spontani protest u organizovano delovanje; odakle proizlazi mogućnost da se potrebe i težnje za radikalnim preobražajem društva dalje razvijaju i transcendiraju – njegova funkcija je u transformaciji neposrednog u organizovani spontanitet“.4

1 Ne računaju se protesti protiv restriktivnih mera tokom kovid pandemije 2020. godine ili blokade koje su organizovali ekološki pokreti krajem 2021. godine. Ti protesti su uglavnom imali partikularne ciljeve i nisu bili usredsređeni na obaranje režima.

2 A. Nikolić, „Lični stav: Tresla se gora, rodio se miš“, https://jasnoiglasno012.wordpress.com/2020/02/01/licni-stav-tresla-se-gora-rodio-se-mis/

3 Labrus, „O ’karikama’ i ’lancima’ SNS vlasti“, https://plamenpokretsad.wordpress.com/2022/01/03/o-karikama-i-lancima-sns-vlasti/

4 H. Markuze, Kontrarevolucija i revolt, Beograd 1979, 50-51.

Ilustracija: GKP/Bilten Stanar

Povezani tekstovi:

GKP – O ljudi moji, nema ljudi

Branka Ćurčić – Moralistička imaginacija politike

Željko Popović – Šta da se ne radi – politika iznad apatije i aktivizma

Zoran Gajić – Muka po aktivisti

Sylvain Lazarus – Politički subjekt

Nikola Đoković – Život bez ljudi – o jednoj dugoj usamljenosti

Ivana Maksić – Politički zalog nepozvanih

 

Podeli ovaj članak:


Najnoviji članci



Autori izveštaja: Branka Ćurčić & Zoran Gajić Izdavač: Grupa za konceptualnu politiku Pred vama je peti po redu Izveštaj Grupe za konceptualnu politiku iz Novog Sada, […]

Podeli ovaj članak:
Objavljeno: 29. 02. 2024.


Dokument koji je pred vama, Predlog za politiku decentralizacije – za očuvanje građanskog karaktera mesne samouprave, dobili su svi koji su raspoloženi da nam se pridruže […]

Podeli ovaj članak:
Objavljeno: 27. 02. 2024.


Perspektive srpskog društva s kvazielitama i pseudojavnošću Često se može čuti kako nam je društvo duboko podeljeno, da postoji nepremostiv jaz između „dve Srbije“ koje su […]

Podeli ovaj članak:
Objavljeno: 12. 02. 2024.


Dokumentarni film: Istina, odgovornost, poverenje Film je nastao u procesu zagovaranja građanskog karaktera mesne samouprave, ali se kao ključno nametnulo pitanje poverenja. Naš je utisak da […]

Podeli ovaj članak:
Objavljeno: 31. 01. 2024.
   
   

Prijavi se i budi prvi koji ćeš
pročitati novi članak



© 2022 BiltenSTANAR

Uredništvo biltena

Grupa za konceptualnu politiku
Pariske komune 42, Novi Sad
tel: +381 (0)21 6333 013
konceptualna politika@gmail.com
www.gkp.org.rs
www.inicijativa-samouprava.rs
www.mesnezajednice.rs



© 2022 BiltenSTANAR
Vrati se na vrh